Bijeljinske ulice sa šarmom starih vremena

Ulica kneza Miloša je za vrijeme dva svjetska rata nosila naziv kraljice Marije, supruge kralja Aleksandra Karađorđevića, Rumunke, žene koja je govorila 7 svjetskih jezika. U ovu ulicu se iz pravca centra grada ulazi iz Karađorđeve, i tu na samom uglu, gdje se danas nalazi parking, nekada je bila jedina bijeljinska Sinagoga. Podignuta 1895. godine, bila je veoma prostrana, sa galerijom na spratu, popločanim dvorištem, dva tornja i kupolama u stilu arhitekture Istoka.

"Jevreji su ranije imali neke male škole, a onda su, po dolasku Jevreja sefarda iz Španije i Jevreja ašhenaza iz Njemačke, kao i okupacije BiH 1888. godine, dakle 17 godina kasnije, grade Sinagogu", pojašnjava Zoran Midanović, kustos-istoričar u Muzeju Semberije.

Hram je tokom Drugog svjetskog rata u potpunosti devastiran, a brojno jevrejsko stanovništvo internirano u nacističke logore. Od 350 bijeljinskih Jevreja, 318 je ubijeno. Jedan od podsjetnika na nekadašnje prisustvo u gradu je spomen-ploča na prostoru na kom se nalazila Sinagoga, kao i Jevrejsko groblje. Sinagoga je nekako preživjela Drugi svjetski rat, ali ne i period posle njega.

"Za vrijeme ustaškog režima bila je pretvorena u konjušnicu, odnosno štalu. Nažalost, srušena je posle, tako da je jedan lijep spomenik bijeljinske kulture i jedino što je govorilo o bijeljinskim Jevrejima, više ne postoji", kaže Midanović.

Na raskrsnici Karađorđeve i Ulice kneza Miloša, nalazio se i čuveni, takođe srušeni bijeljinski Hotel "Drina". Izgrađen davne 1892. godine, na mjestu današnje Autobuske stanice, tada najmoderniji građevinski objekat ne samo u Bijeljini, već i u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Hotel je napravljen po projektu iz Beča, izgrađen prije tuzlanskog "Bristola" ili sarajevske "Evrope". Odlukom vlasti zgrada je srušena 1972. godine, na njenom mjestu izgrađena Autobuska stanica, a novi Hotel, koji tada nosi naziv "Krin" niče preko puta.

"Otvorio ga je lično Rodobulj Čolaković, 11. decembra 1970. godine. Prvobitno se zvao `Krin`, odnosno ljiljan, a 1993. godine mu se vraća staro ime, `Drina`."

U ovoj ulici je živjelo dosta jevrejskih porodica, brojne građevine i danas postoje da podsjete na ta vremena, a jedna od njih je kuća porodice Vajs. U sokaku do nje, bila je kuća čuvenog trgovca Gabora Grinfilda, a pored i kuća Rifke Alkalaj, žene koja je otvorila u centru grada Hotel "Evropa", nekadašnji Dom vojske. Između tih kuća napravljeno je Dječije zabavište, koje je i danas u istoj funkciji. Preko puta su još dvije jevrejske kuće, Bare Baruha i Bukus Jozefa, kao i kuća Huga Vaneka, jednog od Vanekovih koji su izgradili čuveni mlin, a nalazi se na mjestu današnje uprave bijeljinske Bolnice. Napravljena 1935. godine, rijedak je primjer graditeljstva u "bau-hau" stilu u gradu, pored zgrade Pošte u centru grada. U ulici je 1950. godine napravljen Gradski bioskop."Renoviran, tačnije nadograđen 1960. godine, kada su dodate lože u prizemlju i balkon. Renoviran je i 1981. godine, pa opet 2008. godine", navodi kustos-istoričar.

Do 1941. ta zgrada Bioskopa nalazila se u takozvanoj "Muradbegovića magazi", na mjestu gdje je danas Spomenik poginulim borcima u odbrambeno-otadžbinskom ratu. Odatle je preseljena prostor gdje se i danas nalazi, a na njeno mjesto dolazi Pozorište "Scena".

"Recimo da je ‘80-tih godina, kada tehnologija nije bila na današnjem nivou, Bioskop imao po 250.000 posjetilaca godišnje, što je impozantna brojka za tadašnju Bijeljinu, koja je imala 30.000 stanovnika. Bukvalno je 8 puta, u toku jedne godine, cijela Bijeljina išla u bioskop. E onda, ‘80-tih ta brojka se smanjuje, ali sjećam se da je Duško Tuzlančić, tadašnji direktor pričao da su od jedne projekcije znali da žive po godinu dana. Tako je nakon projekcije filma `Nož`, Miroslava Lekić, rađenog po romanu Vuka Draškovića, Bioskop zaradio toliko para da su bukvalno cijelu godinu isplaćivali plate. Takođe i `Titanik`, kada se prikazivao, dakle bukvalno jedan film je izvlačio sezonu", prisjeća se Midanović.

Kuća obrasla u bršljan budi najviše intriga i pitanja brojnih Bijeljinaca, ali i prolaznika. Midanović kaže da je kuća pripadala čuvenom bijeljinskom advokatu.

"Bila je to kuća Mate Pavlovića, bijeljinskog advokata, koji je živio u Bijeljini do II svjetskog rata, pa je prodao kuću bijeljinskoj begovskoj porodici Pašić. Dugi niz godina u njoj niko ne živi, a vjerovatno je pravljena početkom 20-tih godina prošlog vijeka. Jedna od ljepših zgrada na ovom potezu."

Put iz ove ulice vodi i u usku uličicu, ali čuvenog imena - Sofka Nikolić. Slavna umjetnica rođena je u okolini Šapca, a u Bijeljini je provela najveći dio života. Na to ukazuje i mural na zgradi Kina, posvećenoj slavnoj divi.

"Kažu da su jedino ona i Enriko Karuzo prvi vlasnici `Zlatnih ploča` u Evropi. U to vrijeme je to značilo prodatih 100.000 primjeraka. Nije bila samo čuvena bijeljinska, nego i međunarodna zvijezda. Ima jedna dokumentarni film, ako se ne varam sa kraja 60-tih gdje se vidi centar stare Bijeljine i gdje se ona centrom vozi u fijakeru i priča svoje uspomene."

Prvu je ploču snimila u Berlinu kad je imala 19 godina. Na ploči su bile pjesme "Kolika je Jahorina planina" i "Kad bi znala, dilber Stano". S njenom pojavom u Beogradu promijenio se pristup prema kafanskom pjevanju. Stekla je glas kraljice sevdaha i romanse.

U Mostaru su se radnje zatvarale kad je nastupala, a u zanos su pjevajući s njom padali Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Jovan Dučić... u Sarajevu nije bilo stolica za sve koji bi da je slušaju. Bila je `kraljica Skadarlije`. Za stolom su joj mjesto čuvali Branislav Nušić, Tin Ujević, Žanka Stokić...Radio Beograd prenosio je njene nastupe iz kafane u kojoj je pjevala uz orkestar Paje Nikolića, njenog supruga. Na vrhuncu karijere nastupala je u svim svjetskim metropolama. Kad je nastupala u Parizu, grad je bio oblijepljen njenim slikama. Bis u `Moulin rougeu` trajao je puna tri sata.

Obožavaoci su provalili u studio dok je snimala ploču. Udvarali su joj se holivudski velikani Rudolf Valentino, Ramon Novaro... 1936. godina, sve je to prekinula... umrla joj je kćerka jedinica, 17-godišnja Mariola, a Sofka je od tuge zanijemila. Posle te tragedije povukla se u Bijeljinu, gdje joj je živjela i majka. Umrla je 1982. godine, sahranjena u kapelici pored kćeri Marice, na groblju u Pučilama kod Bijeljine.

"Do kraja života je tugovala...nije više zapjevala, sem za potrebe te dokumentarne emisije, ako se ne varam 1967. godine, gdje je par pjesama otpjevala u beogradskoj `Skadarliji`. Osim toga, koliko znam, nakon 1939. godine i te tragedije, nije uzela mikrofon u ruke, toliko je smrt ćerke pogodila. Bila je, očigledno, prava umjetnička duša", kaže Zoran Midanović.

Pored umjetničkog i kuturnog duha Ulicom kneza Miloša i danas se može osjetiti i sjaj i bogatstvo trgovaca, mahom Jevreja, koji su niz godina živjeli u ovom dijelu grada, baš kao što je slučaj i sa Karađorđevom ulicom, te Ulicom kneginje Milice.