Branka Marković Savčić: Moja neobična priča

"Život često podijeli karte po svom, a ne kako to mi želimo i planiramo. Umjesto u diplomatiji, ja sam se u to vrijeme našla u Glavnom štabu VRS. Nisam imala ni najmanju dilemu".

Branka Marković Savčić: Moja neobična priča
FOTO: Bijeljina Danas

Branka Marković Savčić je nesvakidašnja žena. Izgledom nježna, u duši hrabri vojnik, po činu major. Srpski oficir koji je u proteklom ratu stajala rame uz rame sa Komandantom VRS, generalom Ratkom Mladićem. Udata za svoju veliku ratnu ljubav, generala Milomira Savčića, majka, direktor SKUD-a Semberija. Podijelila je sa portalom Bijeljina danas i našim čitaocima svoju nesvakidašnju životnu priču, koju počinje ovako...

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

"Da ste me u mojoj dvadesetoj godini pitali gdje sebe vidim u budućnosti, sigurno bih vam rekla da je to ministarstvo inostranih poslova i diplomatija. Ali, život često podijeli karte po svom, a ne kako to mi želimo i planiramo" - ovako je započela Branka svoju priču kada smo je radoznalo pitali kako se našla u vojsci.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

"Dogodilo se da je moćna SFRJ zasmetala još moćnijem zapadu u realizaciji njegovih dugoročnih planova prema Rusiji. Razvoj događaja svi znamo, primijenjen je model „zavadi pa vladaj", a nacionalna zavada je najteža i nosi najveće nesreće i posljedice. I umjesto u diplomatiji ja se nađoh u ratu, u Glavnom štabu VRS. Nisam imala dilemu. Ni najmanju. Naprotiv, bila sam srećna što mogu dati svoj doprinos u stvaranju Srpske države" - ispričala nam je Branka Marković Savčić.

Kako kaže, taj osjećaj odanosti, visokog adrenalina, energije i dubokog saznanja da je tamo gdje iskonski pripada je neponovljiv i ničim se ne može platiti. Ona kaže da će to razumjeti svi oni koji su tih godina bili na istom mjestu i u istim cipelama.

"Mi smo bili patriote i vojnici bez para, bez naknade, bili smo tu srcem i cijelim svojim bićem. U rat sam ušla kao poručnik, mlad i odan svom narodu, a izašla kao major, prebrzo sazrela mlada žena koja se nikada, ali nikada nije ni na šta požalila, ni da je teško, ni da je hladno, ni da je strah. Biti četiri godine u Glavnom štabu uz Komandanta VRS je i čast i odgovornost. Danas se ponosim tim danima i godinama. A imam i čim, stvorena je Republika Srpska" - ponosno navodi.

Kaže da nakon što je rat završen ni po koju cijenu nije htjela postati dio Oružanih snaga BiH.

"Po završetku rata Glavni štab se iz Han Pijeska seli u Bijeljinu, a zatim u Banja Luku. Tada se uveliko priprema zajednička vojska, odnosno formiranje Oružanih snaga BiH. Ni po koju cijenu nisam željela da budem radnik takve organizacije. To što sam imala dostojanstvo i visok prag tolerancije ne znači da sam zaboravila zgarište moje rodne kuće, rane moga brata, tri ranjavanja moga muža" - kaže Branka.

Tada je podnijela zahtjev za izlazak iz vojske i našla posao u veleprodaji lijekova u kojoj je radila punih deset godina.

"Moram reći da mi je trebalo vremena da se u glavi prebacim na civilni kolosjek. Bilo je mnogo komičnih situacija kada sam u trgovačkim poslovima koristila vojnički riječnik, ali vrijeme čini svoje i dobro je da je tako.

ŽIVOTNI PUT OD VOJSKE DO KULTURE

Dolaskom Glavnog štaba u Bijeljinu počinje, kako nam je kazala, treća faza njenog života. Prva je djetinjstvo i mladost u Goraždu i studije u Sarajevu, a druga ratne godine na Romaniji.

"Bijeljina mi se svidjela na prvu. Poslije šume i planine činila mi se pitomo i obećavajuće. Valjda je to bilo ono „samo nek ne puca". Kako god, poželjela sam da ostanem iako me posao već vodio u Banja Luku. Poželjela i ostala. Evo već 25 godina ja sam Bijeljinka, doduše od toga 17 godina moja porodica i ja smo bili podstanari, ali to nije umanjilo ljepotu življenja na ušću Drine u Savu" - navodi Branka i kaže da je sasvim neočekivano ušla u svijet kulture i na mjesto direktora JU SKUD Semberija.

"Prosto se dogodilo, valjda život namjestio. Meni nepoznat teren, a privlačan. Imala sam sreću da sam zatekla tim koji dobro radi svoj posao. Trebalo je da prođe dosta vremena da shvatim da je kultura oblast od koje društvo u cjelini očekuje mnogo, ali da pri tom ne smatra da se u kulturu mora ulagati mnogo, mnogo više nego što se to radi"

Branka ističe da su velika očekivanja od stvaralaca kulturnih sadržaja, bilo da se radi o muzici, slikarstvu, glumi. Djela nastaju dugo, a aplauz traje kratko.

"Evo uzmite za primjer koliko vremena treba da nastanu notni zapisi, pa da se oni preko instrumenata pretoče u zvuk, pa da se više instrumenata međusobno uskladi i uvježba. Tek onda se to predstavi publici i to u vremenu od nekoliko minuta. Mnogo rada za jedan aplauz. Kad odete sa scene ostanete u kratkom sjećanju. Zato sam radeći ovaj posao bila uporna i vjerovatno dosadna tražeći više novca za kulturu. I dobijala sam redovno obećanja, ali ne i pare. Ali ja ću i dalje biti „dosadna" jer znam da to sva moja djeca, a ima ih oko 600, itekako zaslužuju" - priča nam uvijek nasmijana i vesela Branka.

ZA SREĆU JE POTREBNO MALO

Iako je bivala na nišanu vojnika SFOR-a, strahovala za svoju porodicu, živjela u neizvjesnosti, selila se nekoliko puta, danas poslije svega, kaže da je život lijep.

"Svaki put kad pravim rezime svoga života i sve stavim na vagu zaključim uvijek isto, život je lijep. Iako je bilo mnogo teških dana, strahova, operacija, seljakanja, iako sam bivala na nišanu vojnika SFOR-a, iako sam se kućila više puta iz početka, bilo je i lijepih trenutaka. Bila je čast zvati se srpskim oficirom, bila je privilegija poznavati prvog predsjednika Republike Srpske, bilo je divno veliku ratnu ljubav krunisati brakom, bilo je naljepše na svijetu roditi jednu crnooku djevojčicu. Ona je danas student psihologije što je čini srećnom, a njena sreća je i moja sreća" - ističe.

"Živim jedan sasvim običan život, kada sam kod kuće domaćica sam (ovog ljeta su mi favorit tikvice na 100 načina), idem na pijacu, imam veliki krug poznanika, saradnika, dobrih prijatelja. Ako su nam očekivanja veća od realnih mogućnosti nikada nećemo biti srećni. A meni treba kafa sa prijateljima, to baš volim, zdravlje i smijeh u kući. Hvala Bogu to imam, znači srećna sam - zaključuje Branka.

M.E

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA