Leteći ćilim

Uređivao sam program male i dosadne televizije, kuckao nešto u kancelariji...I tako, jednom, upade čovjek, elegantan, i zatraži od mene da objavim nešto važno. Predstavio se. On je inženjer ćilimarstva. Ima trideset godina iskustva. Osvajao nagrade na međunarodnim sajmovima. Ali sada... On tvrdi: Izumio sam leteći ćilim!

Pokazao mi je skicu svog izuma. Na skici, čovjek stoji na letećem ćilimu, na glavi ima kacigu.

Objašnjavao je: Vozač, mislima, preko kacige a putem senzora, izdaje komande ćilimu tako da ima trenutnu mogućnost kretanja u bilo kom pravcu, mogućnost podizanja i prizemljavanja! Osnovni izvor energije biće sunčeva svjetlost. Svaki čvor ćilima imaće foto-ćeliju. Potrebna je posebna vuna koja će u ćilim biti utkana po principu paukove mreže... Leteći ćilim može se koristiti u turističke i vojne svrhe ili za prebacivanje pacijenata sa nepristupačnih terena...

Naložio sam novinaru i snimatelju da naprave kratak prilog o tom čovjeku koji se žalio da ga svi smatraju šarlatanom koji je otišao u oblake....

Na kolegijumu su me napali svi novinari i snimatelji, pozivali su gledaoci i psovali, na sajtu je bilo negativnih komenatara, a kod kuće - čudili se moji roditelji i žena: Rizikuješ da te upamte kao urednika koji je najavio leteći ćilim! No još je veći rizik - ako ćilim poleti - da me upamte kao urednika koji nije najavio leteći ćilim. Oprezno sa čudacima! Ponekad s njima dolazi i ono Nemoguće.

Plakat za film "Magični ćilim" (1951)

Čovek koji voli život

Kumro je radio u trafici. Iz ljubavi prema narodu, prodavao je probušene kondome. Iglom ih je bušio, nadajući se da će u narodu biti što više djece. Gazdi trafike došla je u uši Kumrova humana aktivnost pa ga otpustio.

Kumro se vratio na selo, kupio kozu i počeo da švercuje municiju za pištolje. Nabavljao municiju od rođaka iz Crne Gore, a prodavao je seoskim dilberima koji su pucali na svadbama i ostalim veseljima. Kada bi Kumro posumnjao da mu u kuću dolazi potencijalni ubica, takvom bi prodavao metkove koje je umakao u vodu kako bi barut izgubio razorno dejstvo.

Desilo se da je nekog Kumrovog kupca presrela bijesna lisica i napala ga. On je izvadio pištolj i pucao, ali se čulo samo pauf, pauf... jer su to bili ovlaženi Kumrovi meci. Tada je, tog čovjeka, ujela bijesna lisica i dugo se liječio. Kad je izašao iz bolnice, otišao je Kumru i psovao mu prevarantsku majku, jurio ga po dvorištu.

- Ja volim ljudski život! - pravdao se Kumro i bježao oko kuće.

I taj posao mu propade.

No, svako ko ima dušu, ima i nafaku. Kumrov rođak je postao direktor bolnice i zaposlio ga u mrtvačnici. Tamo ništa korisno ne može uraditi za ljudski život, te se njegova egzistencija smatra sigurnom.

Izlazak

Platon se čudio ljekarima koji liječe samo tijelo ili samo dušu, a ipak je to dvoje jedno. Ovo je priča o Platonu.

Jedan komunista, predak moje žene, poslije rata upade u spletku svojih drugova. Dobio je prebačaj u drugi grad, nailazio na smicalice i uvrede. Iako je pokazivao ratne rane, ratni drugovi okretali su od njega glavu. Kao platu su mu odredili jednu kozu. Dobijao je samo jednu kozu koju bi klao i jeo od prvog do prvog. Očajan, plašio se da će skrenuti s uma.

Požalio se psihijatru, siguran da nema lijeka od ludila, ali psihijatar je znao tajnu: Moraš se mokrim peškirom, preko ramena, dugo udarati po leđima, dugo se udaraj dok ne padneš od bola. I tako danima... pa i kad koža ispuca, udaraj po mesu.

Komunista je potvrdio ovaj lijek time što je sačuvao pamet. Potrebno je da bol tijela nadvisi bol duše, pa da se bol duše postidi. A poznato je: ko se postidi, nečujno izađe.

146-godišnji Indonežanin Sodimejo ispred svoje kuće u Sragenu na Javi. Rođen je 1870, umro 2017.

Portret starca u mladostiIako nije bio ni papa, ni diktator koji gine od rulje osvetnika, ni glumac koji umire od pilula, ni muzičar kojem stane srce zbog prekomjerne doze propofola, vodeći evropski mediji javili su kad je umro moj rođak, stari Bahtijar Košuta, nepismeni seljak iz Hotkova.

Uz vijest o njegovoj smrti, emitovali su snimak izjave za austrijsku televiziju kad ga je novinar upitao: Šta je recept za dug život? Šta ste jeli? - a Bahtijar Košuta se začudio takvom pitanju. Reče: Bio sam više gladan, nego sit.

Dika našeg plemena, istinit u našim lažima, pravedan među našim zarđalim venama, u 126. godini ispustio je dušu; do zadnjeg dana, ni sluh, ni vid nisu ga napustili, ni pošalice. Bijaše toliko star da mu na licu blistaše osmijeh mališana. Bijaše toliko podmlađen, da su mu, uoči smrti, nikli mliječni zubi. Sijali su kao ordenje.

Bahtijar Košuta (sedi, sa štapom u ruci) sa porodicom, osamdesetih

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.