Rat ga je zatekao sa 18 godina. Obukao je uniformu i otišao na ratište. Ubrzo potom, otac mu je nastradao u ratu.

„Život se nakon očeve smrti okrenuo za 365 stepeni, jer sam preko noći odrastao. Morao sam da snosim odgovornost za porodicu, sestru. Majka je otišla u Austriju da bi mogla da isfinansira naše studije. I tako je prolazilo tih nekoliko godina ratnog perioda u nekom iščekivanju i lutanju" - priča Dragan.

Još od mladih dana u njemu je tinjala ljubav prema motociklima. Dječački snovi su mu bili da ima svoju prodavnicu motora. Kako kaže oduvijek je volio da sklapa i popravlja motore. Međutim bila je takva situacija da u to vrijeme nije mogao naći posao.

„2006. godine sam otišao u Austriju i počeo da učim jezik, sa idejom da tamo stvorim neki život, jer mi je ovdje situacija izgledala bezizlazna" - kaže Ugljo.

Teško je bilo voljeti svoj grad, a otići. Otjeralo ga je to što su sva vrata na koja je pokucao, tada bila zatvorena. Razočarao se kaže u društvo, sistem i institucije i sa 27 godina krenuo da gradi život ispočetka.

„Jednostavno na koja god vrata pokucaš sa namjerom da se potrudiš i da radiš nije bilo pozitivnih reakcija. I onda je normalno da mlad čovjek koji ima energije razmišlja šta bi dalje. Tako sam i ja odlučio da odem u Austriju" - priča Dragan.

Životno pitanje - gdje pripadam?

U Austriji je upoznao i svoju buduću suprugu sa kojom ima četvoro djece. Sagledavši sve, nakon sedam godina, odlučio je da se ipak vrati u Bijeljini, jer nije želio da njegova djeca izgube svoj identitet. Nije bilo lako presjeći i ponovo se vratiti tamo odakle si otišao. Iako je imao pristojan posao i život u Austriji, želja za povratkom je bila jača.

„Ono što je bilo presudno da se vratim je to što smo se osjećali kao gražani drugog reda kada su moja djeca krenula u vrtić u Austriji. Tada shvatiš da ne pripadaš nigdje. Stranac si u zemlji u kojoj živiš, a ljudi te zaboravljaju u zemlji iz koje potičeš. I onda se gube korijeni, moja djeca da su tamo odrasla izgubila bi svoj identitet i korijene. Tek tada sam počeo da cijenim ono što mi imamo ovdje, čega ljudi koji ne odu vani nisu uopšte svjesni. To je čestit razgovor sa prijateljem, razgovor na maternjem jeziku, veća sloboda kretanja, druženja uz kafu. Toga tamo nema. Tamo smo primorani da se družimo s nekim s kim se nikada ne bismo družili. I tada se javlja nostalgija za rodnim krajem" - kaže Dragan.

Godine 2013. sa porodicom se vraća u Bijeljinu. Ubrzo potom je, sa njegovim prijateljem Slavenom Ristićem, počeo početak priče oko privatizacije Tehničkog remonta Bratunac.

„Zajedno sa njim sam ušao u poslove koji će kasnije doprinijeti privatizaciji. Zauzeo sam se za organizaciju i prikupljanje kadrova i sve ono što je bilo potrebno da pokrenemo tu priču. Te dvije, tri godine su bile neizvjesne, da bismo mi kasnije dobili ugovor u Africi, odnosno Namibiji, osnovali firmu tamo i zaposlili naše radnike" - navodi objašnjavajući kako sve počelo sa TRB-om.

Kada se ostvari dječački san

Korak po korak smo išli ka ostvarenju svojih ideja i snova, kaže Dragan i tako je na red došao i dječački san - prodavnica motora i moto opreme.

„Nikada nisam zaboravio svoj san iz djetinjstva. Kada su se stekli uslovi onda sam počeo da malo pomalo to realizujem. To kreće od najranijeg doba, kad svi maštamo i želimo. Samo je bitno da svaki dan pozitivno razmišljamo i uradimo bar jedan minimalni korak ka postizanju tog cilja. Bitno je da nikada ne izgubimo nadu, volju i želju i naravno da se trudimo" - objašnja Dragan koji danas u Bijeljini ima svoj Moto šop Yamaha.

Ljubinković se može pohvaliti da je organizovao tim za učešće na prvenstvu najstarije svjetske trke izdržljivosti „24 sata Le Mana" koja se održava u Francuskoj. U trci izdržljivosti "24 Hours of Le Mans" tokom 24 sata savremeni i najspremniji konkurenti pređu razdaljinu od preko 5.000 kilometara.

"Te sezone na učešću četiri trke svjestkog prvenstva ostvarili smo najbolje rezultate koje je neko sa prostora bivše Jugoslavije ikada ostvario" - s ponosom ističe Ugljo.

A moto trkama je prethodila ljubav prema borilačkim vještinam. Nosilac je i nekoliko medalja iz karatea i ful kontakta. Ratni period je prekinuo profesionalno bavljenje tom vrstom sporta.

Afrika: Ako nešto hoćeš moraš da rizikuješ

Dvije godine je Dragan proveo i u Africi. Kako kaže, u životu je shvatio da ako nešto hoćeš moraš da rizikuješ i iskoračiš iz svoje zone komfora.

"Najteže je to što si uvijek svjestan činjenice da se ne možeš tek tako vratiti nazad i kući, jer je to drugi kontinent i u najboljem slučaju je potrebno četiri, pet dana da dođeš kući. To ostaje negdje u podsvijesti i zbog toga se vjerovatno svi koji odu tamo trude se da odrade nešto i kada se vrate u ovaj život ovamo ostvare neki boljitak" - ističe.

Dodaje da uvijek kad nešto hoćeš, moraš da se odrekneš nečega drugog, u ovom slučaju lagodnog života.

"To uvijek donese rezultate samo moramo biti uporni. Krenuli smo sa neizvjesnošću kakav je tamo život, šta nas čeka? Svakodnevno smo gledali u vijestima akcije i ubistva Boko Harama, svakakve otmice su se dešavale. Nije nam bilo svejedno. U Namibiji sve firme danas drže Nijemci i Englezi, namibijski narod govori engelski jezik i trudi se da od stručnih ljudi iz manjih država dođu do nekog znanja. Zato smo i mi dobili tada mogućnost da dobijemo posao."- kaže Ljubinković.

Po povratku iz Afrike, došao je na mjesto generalnog direktora u firmi "Elvako Metpro" koja se bavi metalnom industrijom ima oko 100 zaposlenih radnika.

Mišljenja je da je za dobrog menadžera uz diplomu, znanje i iskustvo itekako dobro došla i životna škola.

"Mi moramo da predviđamo situacije koje će se dešavati unaprijed da bi znali kakve odluke da donosimo. To jednostavno dolazi sa iskustvom. Realni sektor je malo drugačiji od onog što učite na fakultetu. Mislim da svaki dobar menadžer mora da se snalazi sa pogledom na zbivanja i dešavanja ne samo kod nas, nego i u svijetu i Evropi jer smo sada u situaciji da razmišljamo o skakanju cijene goriva, povećanju cijene transporta, gasa, kiseonika i raznim situacijama vezanim za kovid. Kad sve to saberemo vrlo je teško donijeti neku odluku i upustiti se u nešto, a da to ostvari dobre rezultate. Na sreću, nekako to meni ide od ruke, snalazim se i nadam se da će tako i ostati" - ističe Dragan kome je nedavno u Novom Sadu uručeno priznanje „Lider održivog razvoja", koje za izuzetan doprinos prosperitetu u oblasti privrede i ekonomskom povezivanju regiona dodjeljuje Dunavski biznis forum.

Generacija sa viškom adrenalina

Za generaciju rođenu sedamdesetih kaže da je odrasla sa viškom adrenalina, pa slobodno vrijeme osim sa svojom djecom, najčešće provodi u vožnji motora ili u šumi, planinarenju i sličnim aktivnostima.

„S godinama me privlače mirnije stvari. Tražimo da budemo sami ili u malom društvu, a i potrebno je to zbog koncentracije. Treba imati vremena za sebe, očistiti i razbistriti mozak da bi mogli dalje da razmišljamo i djelujemo ispravno" - zaključuje Dragan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.