Živi život Vlado Maksimović

Početak ljeta i ove 2012. godine u Gradcu, selu nadomak Bijeljine, najljepši je period u godini. LJetina dobro ponijela, a ubrzo će i žetva pšenice. Stiže novi hljeb. To je za Semberce najvažnije.

Novom hljebu raduje se i najstariji stanovnik ove ravnice djed Vladimir - Vlado Maksimović. Starac prvo pripovijeda o tome kako je hljeb važan u gladnim, ali i u rodnim godinama, jer od hljeba zavisi i opstanak ljudi u Vladinom zavičaju.

Prema njegovim pričama, kada je posna godina, ljudi su upućeniji jedni na druge i žive u slozi. Složni su, veli, i kada rodi, ali su tada češće svadbe, krštenja djece i zidanje kuća.

Raduje starca to što će ove godine biti dosta hrane, jer će sigurno biti svatova, a tako i veselja. Izgleda da su baš te svetkovine ono što ga hrabri i održava u životu. Nekada ih je bilo više, kada je on uvijek bio kolovođa, gizdav momak - pravi đidija.

- Pretrpio sam mnoge nevolje, ali je bilo više lijepih trenutaka u životu. Uvijek se treba radovati i biti srećan, a to vrijedi i podijeliti sa drugima. Kada sam veoma mlad počeo raditi sa zidarima, uvijek su mi davali dinar više nego ostalim radnicima. Novac sam čuvao i uvijek sam imao par novih odijela, dobre konje i bicikle. Htio sam svirati harmoniku, ali mi otac nije dozvoljavao. Kupio sam dvojnice, od kojih se ni sada ne odvajam - kaže djed Vlado i svira uvijek, njemu i Sembercima posebno omiljena narodna kola „ruzmarin" i „rukavice sa prstima."

Valjda starac želi time da napomene kako je ljudski život nepredvidiv i kako u sebi ima značajne međnike u vremenu, bitne za svakog čovjeka. NJemu su ključan međnik teške povrede u zidarstvu.

- Kada su me prije pedesetak godina dovezli u bolnicu, ljekari su mi rekli da od deset hiljada slučajeva samo jedan uspije kako tako da preživi. Pao sam na glavu sa zgrade, ozlijedio sam kičmu, vratne pršljenove, rebra i još neke kosti. Od tada ne čujem na desno uvo, a ne vidim na desno oko. Danima su me rezali i krpili, pa evo me uspravnog. Još mogu da vozim i bicikl - kaže starina.

I nisu samo to ozljede koje je ovaj djed tokom svog života zadobio. Još ga o mjesečevim mijenama zabole rane iz Drugog svjetskog rata, u kome je čak četiri puta teško ranjavan. O povredama od poljoprivrednog alata i ne govori. Njih je na stotine.

Nekadašnji mladi frulaš Vlado - veli - imao je djevojaka duplo više nego prsta na ruci. Oženio se onom koju je najviše volio, izrodio je djecu, a sada je sam. Supruga mu se upokojila, a djeca su otišla u inostranstvo.

Dvorište mu je puno cvijeća i voća, a bašta povrća. Sve to izgleda uredno i lijepo kao da ga održava i obrađuje najmanje dvoje ukućana.

- Rad me održava. Poranim ujutru, pa obavim sve poslove. Paradajz, paprike i drugo povrće poklanjam komšijama. Voće takođe - kazuje djed.

Kuća čista kao da je uređuje ženska ruka. Ipak, samoća ostavlja traga. Na stočiću pored kauča gomila požutjelih fotografija. Uspomene na mlade dane, na svetkovine, vojevanje, na ženidbu, krštenja, na prijatelje... Prebiraju ih smežurane ruke, a onda iza tkanice na pojasu izvuče dvojnice. Umilni zvuk instrumenta od šljivovog drveta razliježe se sobom.

- Volim omladinu, ali i ona mene. Volim da je pažljivo slušam i ne savjetujem ih mnogo kao ostali starci. Dobra su nam djeca, samo im valja pomoći i pokazati kako se radi. Dosta ih je od mene naučilo da sviraju dvojnice i pjevaju starinske pjesme. Raduje me što to neće biti zaboravljeno - pripovijeda o svom životu djed Vlado.

Godine, ipak, neumitno ostavljaju traga. Uprkos tome što voli da radi, brzo se umara. Ali voli da pripovijeda. Kako je to svojstveno starim ljudima, pamti sve ličnosti i događaje iz svoje mladosti i jasno kazuje o njima. Prebira djed uspomene, pa izgleda kao da čita knjigu. Možda baš zbog toga i nosi „rubine" - starinsku sembersku nošnju. Jedino - umjesto šubare - nosi šešir, kako mu je, veli, lakše i prijatnije.

Samo kada bi još mogao da jasnije čuje sagovornike. Sluh ga sve više izdaje, ali zato zanimljivo i pitko pripovijeda - domaćinski i poučno.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović