Majka i kćerka napisale roman

Šunjevarići su ugledna zanatska porodica u Bijeljini - bili su glasovite bojadžije. Neveliku kuću i radionicu imali su u Majevičkoj ulici. Sada je na tom mjestu višespratnica, u kojoj imaju stan. Doduše, tu živi gospođa Nadežda, jer se domaćin, stari majstor svog zanata i nekadašnji kulturni radnik u Bijeljini Milan poodavno upokojio. Troje njihove djece krenuli su svojim životnim putevima, ali majku nisu zaboravili, pa i dalje često navraćaju u bijeljinsku Majevičku ulicu.

Šunjevarići su porijeklom iz Šumadije, pa tako imaju dva zavičaja - Semberiju i Kamenicu kod Čačka. Nakon dugog stranstvovanja po Srbiji, poslije Drugog svjetskog rata, Milan i Nadežda prije više od pola vijeka, sa troje djece, došli su u Bijeljinu. Otvorili su bojadžijsku radnju. Kako su znalački i kvalitetno obavljali svoj posao, ubrzo se za njihovo umijeće pročulo u Semberiji, na majevičkom pobrđu, u Mačvi i Sremu.

Kada je počeo rat u BiH 1992. godine, majstor Milan Šunjevarić odlučio je da zatvori bojadžijsku radnju - nije htio da boji u crno vunu za majke poginulih boraca, jer se u to vrijeme, nažalost, osim crne nisu tražile druge boje.

- Naš zanat je prava umjetnost. Imali smo četrdeset nijansi boja, ali kada počinju ratovi, koristi se samo jedna boja - crna. Teško je majstoru, koji uvijek želi da prikaže sve raskoši boja, mora samo da boji u crno. Prestali smo raditi. Sakupili smo uzorke svih naših boja - končić po končić - uokvirili ih kao buket najljepšeg svijeća, pa ih, kao drag porodični suvenir, ostavili djeci u amanet, jer su ih te boje vune školovale - pripovjeda gospođa Nadežda.

Ubrzo se upokojio i majstor Milan, pa je radnja zbog toga zauvijek i zatvorena. Posla za ovu bojadžijsku radnju bilo je još dosta uprkos tome što je vunu nadvladala sintetika. Semberske, majevičke, mačvanske, sremske i podrinjske domaćice još boje vunu za ćilime i drue ručne radove.

- Kada je Milan umro, ostala sam sama u kući. Kćerka Svetlana je književnik i profesor srpskog jezika u Beogradu, Snežana je nastavnik u Bijeljini, a sin je ekonomista u starom zavičaju. Oni znaju čiji su i ko su. Da bi i naši potomci znali porijeklo, na Sretenje 2005. godine počela sam da pišem o tome. Svetlana je, kao iskusni profesor i književnik, to primijetila, uobličila je rukopis i objavile smo knjigu pod naslovom "Molitva za moje stare" - priča gospođa Nadežda.

Roman koji su napisale majka i kćerka, osim na drugim njestima, predstavljen je i na Sajmu knjiga u Beogradu, a rezenzent Milan Šećerović o ovom djelu je napisao: "Knjiga 'Molitva za moje stare' osim gotovo filozofskog stava prema životu, majstorski kazuje priču o životu na našem prostoru, počev od tridesetih godina prošlog vijeka, pa do današnjih dana".

Gospođa Nadežda i dalje bilježi sjećanja na svoj život - na svoju rodbinu koju je vihor Drugog svjetskog rata razvijao po svijetu - na život u Arilju i u Beogradu, na Šunjevariće iz Šumadije, a posebno na život sa suprugom Milanom.

- Ušla sam u devetu deceniju života. Imam još dobar vid da mogu zapisivati. Dosta i čitam. Mjesečno pročitan najmanje dvije knjige. Zimi sam u Bijeljini i pišem, a ljeti sam u Kamenici. Ponosim se mojom porodicom. Moj suprug je bio svestran čovjek. Bio je dobar majstor, ali i glumac amater. Glumio je i u starom zavičaju, ali i u bijeljinskoj "Sceni" - kazuje gospođa Nadežda.

Osim pisanja, ova tiha starica plete, veze i šije. Odgaja i praunuku, a dosta pažnje poklanja ljubičicama. Na pet prozora u novom stanu (na mjestu gdje je nekad bila radnja i kuća Šunjevarića izgrađena je, napominjemo, stambena zgrada) ima po šest saksija ljubičica. I ovih dana su u punom cvatu.

- Ima nešto što nagrađuje čovjeka. Kada je zidana ova zgrada, željela sam da mi komšije budu dobri ljudi. Hvala Bogu, svi su čestiti. Poštuju me i posjećuju kao da su moja djeca. Starima je velika radost da im neko otvori vrata i upita kako su. Meni se, eto, posrećilo: okružena sam mladim i veoma pažljivim ljudima. To je veliko bogatstvo - napominje "baka Nada" - kako je svi u Bijeljini zovu.

U kući Šunjevarića još smo čuli: punih četrdeset godina gospođa Nadežda dopisivala se sa stricem koji je živio u Americi. Dopisivanje sa familijom počelo je 1941. godine. Bila je to jedina veza njenih srodnika u izbjeglištvu sa rodnim Ariljem. Tada je, po svemu sudeći, počela njena "molitva za stare".

Tekst: Tihomir Nestorović