Doživjela beznadežne životne nedaće, danas pruža nadu drugima

Sabira kaže kako nije ni imala djetinjstvo. Nikada nije bila djevojčica, nego oduvijek žena. Majka joj je umrla kada je imala šest godina, otac je bio bolestan, a loš život sa maćehom natjerao je da se uda sa nepunih 16 godina.

„Udala sam se sa nepunih šesnaest godina. Nije bio ugovoreni brak, život me je natjerao, jer sam mislila da će tako biti bolje. Moje djetinjstvo i život sa maćehom, natjerao me na to. Uvijek sam mislila da će mi biti lakše kada se udam, da će tamo biti ljepše, da ću imati svoju porodicu. Međutim, pogriješila sam. To je bilo pogrešno i dječije razmišljanje" - priča Sabira.

Nakon što se udala, 15 godina je čekala na svog sina jedinca. Dobila je dijete, ali njena sreća tada nije dugo trajala.

„Poslije 15 godina sam ostala trudna i dobila sina, samo četiri mjeseca kasnije izgubila sam muža. Bio je to jako kratak period zajedničke radosti. Kada sam se udala bila sam dijete, nisam ni znala šta je ljubav, tek vremenom ja sam zavoljela mog muža. Ta 2005. godina je bila jako burna za mene, tada sam dobila dijete, a izgubila sam muža. Bio je to težak period, dobila sam bukvalno slom živaca i bila u jako lošem stanju" - kaže Sabira.

Tada su, kako nam je ispričala živjeli u Berlinu, izbjegavši iz Bijeljine još u ratnom periodu. Ipak, odlučila je da se vrati nazad u Bijeljinu, gdje je došla da živi sa svekrvom. I tek tada je kako kaže, počeo pakao.

„Ja sam mislila da je moje djetinstvo i život sa maćehom bio pakao, ali ne. Nakon muževe smrti i mog povratka u Bijeljinu i života sa svekrvom, krenule su grozne stvari da se dešavaju. Počeli su da mi zabranjuju, da mi ne daju, da nemam šta da jedem i od čega da živim. Došla sam u tu situaciju da me je svekrva izbacila iz kuće na ulicu sa bebom od godinu i po dana" - prisjeća se Sabira tog teškog perioda života.

Sabira kaže, kako tada nije imala porodicu u Bijeljini, niti ikoga ko bi joj pomogao.

„Odlučila sam da ću otići na groblje kod muža, jer nisam znala kuda bih drugo otišla. Sa malim djetetom tu noć kada su nas izbacili iz kuće, provela sam na mjestu gdje preminuli počivaju. Bili smo tu cijeli dan i cijelu noć, prespavali smo kraj groba mog muža. Ujutru sam odlučila da se raspitam gdje je u Bijeljini čopor i gdje su naši Romi. Valjda ću sresti nekog svog, mislila sam. Došla sam do čopora i našla sam tu mog amidžu koji nam je pomogao na par dana, a onda sam počela sama da se dalje snalazim" - nastavlja svoju priču Sabira.

Međutim, ni tu se njenim mukama ne nazire kraj. Pokušavala je da zaradi za sebe i dijete, ali teško je išlo. Odlučila je da ponovo ode u Njemačku, trbuhom za kruhom, ali pošto nijedna nesreća ne dolazi sama, prelazeći granicu na crno, uhvaćena je sa malim djetetom, kažnjena i deportovana nazad.

„Tada sam definitivno odlučila da ću ostati u Bijeljini i boriti se za život ovdje. Tražila sam neki smještaj, i vrlo brzo sam i našla kod jedne žene kojoj sam u zamjenu za stanovanje održavala dvorište i kuću. Imali smo tada krov nad glavom, ali nismo imali od čega da živimo" priča Sabira i dodaje kako je vrlo brzo počela da ide od kuće do kuće i nudi starijim ljudima svoju pomoć u zamjenu za novac kako bi prehranila dijete.

Unosila je drva, čistila, radila sve fizičke poslove. Poslije su je komšije same zvale kada ima posla.

„Jedan dan nisam imala baš ništa da dam djetetu da jede. Bilo mi je teško, plakala sam. Onda sam čula da neka komšinica traži radnike i otišla sam i rekla joj, ja neću pare meni samo treba hrana. Radili smo cijeli dan, uveče mi je ta žena donijela sve - od soli, bibera, mesa, mlijeka i plus mi je platila dnevnicu. Ja sam joj i dan danas zahvalna i još uvijek smo u kontaktu. Ona ne živi više ovdje, ali kad dodje uvijek me posjeti, kao i ja nju" navodi Sabira.

Uslijedio je mirniji period života, ali i dalje daleko od neke sigurnosti. Sina je upisala u školu, svjesna kako kaže svoje greške, kada je nakon četiri razreda osnovne škole napustila istu. Ipak, nevolje nastavljaju da se nižu, pa joj se 2010. godine sin razbolio. Radeći povremeno za dnevnicu, u tom momentu nije imala novac za liječenje i operaciju u Banjaluci. Kako navodi, neko joj rekao za Udruženje „Otaharin" i obratila se tada za pomoć Draganu Jokoviću. Nakon tog perioda, uslijedilo je njeno učestalije učešće u radu ovog udruženja.

„Godine 2014. pozvao me je Dragan i ponudio mi je posao. Počela sam prvo da radim pola radnog vremena, a nakon godinu dana sam zaposlena na puno radno vrijeme. Prvi put sam imala neku sigurnost u životu i imala sam platu kao svaki građanin u Bijeljini, nisam više morala da radim na dnevnicu. Nakon nekog vremena, pitali su me da li bi nastavila školovanje i tako sam uspjela završiti osnovnu školu. Želja mi je da završim i srednju školu, bez obzira na godine" - s osmjehom kaže Sabira.

Svojim radom i zalaganjem, vrlo brzo je od terenske i programske radnice, napredovala do predsjednice Udruženja žena Romkinja.

„Ja sam prvo mislila da to ne mogu, ali Dragan je vjerovao u mene više od mene same i zamolio me je da pokušam. Tako od 2017. godine ja vodim jedno udruženje koje je na početku okupljalo oko 20 članica, a sada ima čak 70. Održali smo niz radionica, okruglih stolova, organizovala sam rad u našem „Agro-planu" i mnoge druge projekte. Možda je previše reći da sam uspješna žena, ali mogu reći da sam uspješna Romkinja, u svom radu i u svojoj zajednici" - ponosna je na kraju Sabira što je iz svih životnih nedaća izašla kao pobjednik. Kako sama priznaje danas je i njeni Romi gledaju nekim drugim očima, sa mnogo više poštovanja i dolaze kod nje po pomoć i savjet.

Danas Sabira drži obuke i radionice za Romkinje, na kojima im govori o trgovini ljudima, ranim brakovima i ostaloj problematici sa kojima se uglavnom suočavaju njene sunarodnice.

„Ja sam sebi pomogla, sada mi je važno njima pomoći. Kada spriječim jednu ranu udaju djevojčice i maloljetnički brak, ja sam srećna! A pogotovo kada jednu ženu osnažim da kaže - ne smiješ me udariti ili ne želim to da uradim!

Priznaje da su bile potrebne godine rada i truda da dođe do ovog stanja svijesti. Danas ima na šta biti ponosna, i na sebe i na svog sina, koji završava drugi razred srednje škole i trenira fudbal. To je kaže njen najveći uspjeh, da svoje dijete izvede na pravi put i školuje ga.

„Ja sam danas presrećna i vrlo ponosna na svoj život. Nikada srećnije dane ni veću slobodu nisam živjela, nego sada" zaključuje Sabira.

"Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".