Paradna kola Mihajla Đokića

Poznati semberski poljoprivrednik Mihajlo Đokić na svome imanju u Crnjelovu, najvećem selu u Bosni i Hercegovini, godišnje proizvede pedeset vagona hrane. Da je razvijenije tržište mogao bi proizvesti dvostruko više žitarica, povrća, voća, mlijeka, mesa i druge hrane. Ima dobru mehanizaciju, pa lako i brzo obavlja poslove.

"Nekada je bilo teže, ali se radilo sa više zadovoljstva. Sve što se proizvede moglo se odmah prodati. Onda smo naprečac prihvatili traktore, kombajne i drugu mehanizaciju, a konje smo prodali. Rijetko je ko ostavio za uspomenu - negdje na tavanu, u dnu šupe ili u sjeniku - stare fijakere i paradna zaprežna kola. Mladi su više voljeli da im brekće uglancani automobil nego da im ržu uhranjeni konji. Vremena su se, na sreću, promijenila, pa se ponovo, doduše rijetki ljubitelji konjarstva u Semberiji, okreću konjima i zapregama. Ja sam jedan od tih nostalgičara u mome selu koji je prvi u štalu, poslije mnogo godina, opet uveo konje" - kaže Mihajlo.

Prvo je kupio kobilu, onda je odgajio i njeno ždrijebe, pa je na jednom sjeniku, na kome su više od pola vijeka čamile, pronašao stara paradna kola.

"Pred sami početak Drugog svjetskog rata kola su bila rasklopljena i sakrivena. Tadašlji vlasnik plašio se da će mu ih oteti neka vojska. Kola su mirovala do kraja rata, ali ih je vlasnik i dalje tajio u sjeniku - plašio se da mu ih ne otmu nove vlasti koje su, pod sloganom obnove zemlje, uzimale sve što je bilo vrijedno. Godine su prolazile i na kola se zaboravilo. Onda sam se sjetio da postoje, tražio sam ih i kupio. Sada su moja" - priča Đokić.

Bilo mu je potrebno dosta truda i vremena da ih reparira, uprkos tome što su bila skoro nova. Na sreću, od dugog stajanja drvo nije pojeo crv niti je istrulilo. Slično je i sa gvozdenim okovom. Nije bio zarđao, ali je, ipak, sve trebalo, dio po dio, očistiti i zaštiti, a onda ofarbati, pa ih ponovo sklopiti.

"Kada sam ih prvi put istjerao na put, bila je prava senzacija. Stari Crnjelovčani sjetili su se tih kola, jer su krajem četvrte decenije prošlog vijeka, kada su napravljena, bila najljepša i najudobnija u Semberiji. Svi su se obradovali što ih ponovo vide, jer su vjerovali da su netragom nestala" - kazuje ovaj vrijedni domaćin.

Paradna kola razlikovala su se od onih kojim su se seljaci koristili u svojim poslovima - bila su elegatnija, sa užim točkovima, sa „krilima", tankim daskama iznad točkova, cicevima i raznobojnim ukrasima. Sva su imala i svoj prepoznatljiv zvuk traktanja točkova. I ta neobična „muzika" davala je im je značaj i vrijednost.

"Nedjeljom i praznicima upregnem konje u ova kola, pa kroz selo vozim djecu iz komšiluka" - kaže Mihajlo Đokić"

Kola su veoma kvalitetno urađena. Kolar koji ih je napravio još prije stotinu godina bio je vrhunski majstor, ali i kovač koji ih je kasnije okovao i na njih stavio metalne ukrase. Sve to što su njih dvojica uradila prava je umjetnost. Ovakvih kola nema u Semberiji, ali vjerujem ni u Posavini i u Podrinju" - objašnjava Mihajlov komšija Bato Kordić, koji, takođe, ima dobre konje i uglancan fijaker.

U novije vrijeme sve više mladenaca želi da ih na svadbi voze fijakeri, a Mihajlo je ubijeđen da će tražiti i njegova paradna kola - da vozi svatove.

"Ona su, uostalom, za to nekada i napravljena" - ponosan na svoja paradna kola, završava priču o njima Mihajlo Đokić.

- kaže Mihajlo.

Prvo je kupio kobilu, onda je odgajio i njeno ždrijebe, pa je na jednom sjeniku, na kome su više od pola vijeka čamile, pronašao stara paradna kola.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović