Mirzeta se susrela sa najtužnijim pričama, ali mnogima pomogla da započnu život kakav zaslužuju

Mirzeta Tomljanović je tehnička koordinatorka Sigurne kuće Fondacije „Lara“. Dugogodišnja je aktivistkinja, a u svom radu sa marginalizovanim grupama susrela sa najtužnijim pričama, ali mnogima je i pomogla da pronađu svoj put i izađu iz kruga nasilja te započnu život kakav zaslužuju.

Mirzeta se susrela sa najtužnijim pričama, ali mnogima pomogla  da započnu život kakav zaslužuju
FOTO: Bijeljina danas

Ova rođena Bijeljinka, iz naselja Gvozdevići, djetinjstvo pamti po slobodi koju su tada imala djeca, igrama po komšiluku i u školskom dvorištu.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, Bijeljina je bila grad u kome se poštovalo i prijateljstvo i porodica i rodbinski odnosi.

- U to vrijeme ste se mogli osloniti na komšiju kao na najboljeg prijatelja. Bilo šta da radite, komšiluk je bio spreman da vam pomogne. U glavi mi je ona stara „ogradi se dobrim komšijama, ne ogradom" i to je zaista tako bilo. Sve smo radili zajedno, prisjeća se Mirzeta.

Razgovarati sa nekim o životu u Bijeljini nekada je nemoguće, a da se ne pomene čuveni korzo, jer je to mjesto gdje su se dešavali i prvi izlasci.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

- Počinjali smo da izlazimo u osmom razredu, a izlazak je bio od 19,00 do 21,00. Bila su tzv „tri korza". Srednji dio je pripadao studentariji, pored džamije smo šetali mi iz osnovne škole, a veliki korzo, današnji trg, bio je za starije generacije, bračne parove.

Te godine odrastanja i mladosti, pored školskih obaveza, obilježili su i koncerti prvih bijeljinskih muzičkih grupa, košarkaški turniri posvećeni Slobodanu Popoviću, a u srednjoj školi dolaze i prve radne akcije.

Mirzeta je nakon završene osnovne škole, tadašnje „Hamza Hamzić" upisala bijeljinsku Gimnaziju.

- Tu je bila generacija profesora koji su posvećivali maksimalnu pažnju svojim učenicima. Ostavili su veliki trag u našim životima. Poslije Gimnazije ostajem u Bijeljini, lokal patriota sam, nisam mogla bez ovog grada, ostala sam ovdje i u ona teška vremena i ne mogu da objasnim zašto je tako.

Njena porodica je neko vrijeme imala privatnu firmu, zatim je radila u Šećerani, a nakon rata u Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske.

- Rad u Ministarstvu je bio specifičan i težak. Ljudima je obećavano sve i svašta i slijepo su vjerovali da će to biti tako, a onda je došao period kada su trebali da napuste imovinu u kojoj su boravili. Nije bio problem sa ljudima koji su nešto imali, vraćali su imovinu u Federaciji, pa su mijenjali za nešto ovdje, ali je problem bio sa onima koji nisu imali ništa, a nisu mogli da shvate da moraju izaći iz tuđeg. Nije bilo ni malo lako iseliti porodicu. Sjećam se jednog slučaja u Ulici Šabačkih đaka, zima, hladno, a oni bosi izašli. Vraćena im je imovina u Federaciji koja je devastirana, pa je to bilo kao da im nisu ništa ni vratili, a treba da ih iselite. Kasnije se situacija malo iskristalisala, pa je mogao da im se plati alternativni smještaj i to je već bila druga priča. To je bio jako nezahvalan posao, bilo je svega na terenu, priča Mirzeta i dodaje da je u Ministarstvu provela tri godine.

U to vrijeme u Bosni i Hercegovini počinje da se razvija nevladin sektor, a jedna od prvih organizacija koja je osnovana u Bijeljini bila je tadašnja Organizacija žena „Lara".

- Čula sam da postoji nevladin sektor, ali mi nije bilo poznato šta rade. U „Lari" su se održavale tzv „Ženske srijede" na kojima su se okupljale žene iz grada i raspravljale o nekim gorućim problemima sa gostima iz gradske uprave, političkih partija ili nekih drugih institucija. Počela sam i ja da dolazim. U „Lari" su prepoznali moju želju za ženskim aktivizmom, a u međuvremenu je Ministarstvo smanjilo broj radnika jer se privodio kraju posao povratka imovine.

Radeći na projektima Fonadcije „Lara" proputovala je cijelu Bosnu i Hercegovinu.

-Nema mjesta u kome nisam bila. Na početku je to bio projekat Norveške narodne pomoći „Žene to mogu" u kome smo obučavale žene kako da izađu na izbore, glasaju i aktiviraju se da doprinose svojim radom boljitku društva. Svaki vikend bili smo u drugom gradu, opštini... Bilo je naporno, ali je stvoreno dosta prijateljstava, tako da mislim da nema mjesta u kome nemam neku prijateljicu. Imam svoj telefonski imenik žena iz tih mjesta koje mogu da pozovem u svako doba da mi pomognu, ili, naravno, ja njima.

Pitanje koje se samo nametnulo je kako su žene prihvatale „rađanje demokratije" i njihovo uključivanje u politički život?

-Nije bilo lako. Radionice su okupljale po dvadesetak žena. U Bijeljini to nije bio problem, drugačija je struktura, mentalitet, ali u manjim sredinama bilo je pitanja kada krenu na radionicu - gdje ide, zašto ide? I žene su same prema sebi bile nepovjerljive. Sjećam se jedne žene iz Glamoča, obrazovana, ljekarka, sve vrijeme učestvuje u radionici, ali misli da ona ne može da se bavi politikom. Tek na kraju je shvatila i rekla - pa ja to mogu. To bude vaša satisfakcija, uspjeli ste nekoga, ne da nagovorite i ubjedite, već naučite da zna i može.

Svo vrijeme rada u „Lari", Mirzeta je uključena i u rad sa žrtvama nasilja.

-Na početku nismo imale SOS telefon, već je to bio „Larin" telefon koji smo koristili da bi pomogli ženama da dobiju savjet. I na tim putovanjima koje sam pomenula svašta se moglo čuti, saznali smo za različite životne priče, a tim ženama niko nije imao da pomogne. Počeli smo sve više da govorimo o problemu nasilja, držali smo veliki broj radionica po selima, mjesnim zajednicama, na kojima smo učili žene šta je to nasilje u porodici, da to više nije djelo za koje se goni po privatnoj tužbi, nego po službenoj dužnosti i da im na taj način „otvaramo oči".

Žrtve nasilja su i tada u „Lari" mogle da dobiju pravni savjet, psihosocijlnu pomoć i podršku.

-Bile su to skromne brojke prijavljenog nasilja, žene nisu imale hrabrosti da progovore. Nazovu na telefon pa pitaju za komšinicu, prijateljicu, a po glasu možete da primjetite da je ona ta koja ima problem. Bile su u strahu, što je opravdano. Kasnije, kada su vidjele da društvo ipak reaguje na nasilje, situacija se promjenila. Jedna od prvih presuda za nasilje u porodici izrečena je baš u Bijeljini i to u slučaju porodice koju sam pomenula, iz Ulice Šabačkih đaka. Muž je istjerao ženu i djecu iz kuće, nađeni su u parku.

Problem nasilja u porodici je u međuvremenu podignut na viši nivo, omogućen je i besplatan SOS telefon za žrtve nasilja, putem koga se žene često prvo obrate „Lari", prije policije i centra za socijalni rad.

-Kada se jave uznemirene su, ne mogu da ispričaju svoju priču. Zovu u svako doba dana i noći, ne možete predvidjeti ni vrijeme javljanja, ni šta vas očekuje u toku razgovora. Naoružate se strpljenjem i pustite ih da pričaju, jer u tom momentu, ako ne dozvolite da ispričaju sve ono što su smatraju da treba, vi ste njih izgubili. Tek kasnije, u drugim javljanjima, ili kada dođu u „Laru", možete da kanališete njihovu priču, ali u tom prvom kontaktu je najbitnije da žrtvu saslušate, da joj pružite savjet, ohrabrite je da se problem može riješiti. Da ste to dobro uradili najbolje se pokaže kada prođu određene godine pa ih sretnete ili vam se jave, zahvale se za to što ste uradili za njih.

Pored rada na SOS telefonu, Mirzeta je od osnivanju Sigurne kuće 2012. godine tehnička koordinatorka.

-Tu dolaze neke nove, teške priče žena i djece, a često su tu i djeca bez pratnje roditelja. Ne znam šta bih vam rekla, da li je teže kada dođe pretučena žena ili djevojčica koja je pretrpila neki vid seksualnog zlostavljanja. Koliko god da ste dugo u tome, svaki put vas pogodi kao prvi.

Nositi se sa takvim situacijama nije lako.

-Poslije rada u Ministarstvu, ništa više mi nije stresno. Moj prvi izlazak na teren završio se tako što je čovjek rekao sad ću iznijeti pištolj i pobiću vas, pri tom je bio policajac. Pitala sam se da li ja to uopšte treba da radim? Kada sam to preživila, ovo sve drugo je lakše. Naravno, teške su to priče, bolne. Morate im biti kada zatreba i rame za plakanje i pomoć, a pri tome morate zadržati i profesionalni odnos.

Zaposleni u sigurnim kućama se često suočavaju sa pitanjem - zašto žena odlazi iz kuće, a nasilnik ostaje?

-Žena koja se izmjesti dolazi u sigurnu kuću u kojoj tim stručnjaka radi sa njom i pokušava da je osnaži u svakom pogledu, kako bi ona mogla u nastavku svog života da donosi pravilne odluke. Imali smo primjer gdje je jedan od centara za socijalni rad našao smještaj ženi, međutim, suprug je naveče došao sa namjerom da ih pobije, a ona je sa djecom pobjegla kroz prozor. Toga u sigurnoj kući nema. Sve odluke se prepuštaju samim žrtvama, ne utičemo na to šta će nakon izlaska, naše je da ih savjetujemo.

U periodu njihovog iscjeljenja, i fizičkog i psihičkog, najsporije ide vraćanje samopouzdanja.

- Nažalost, najteže je vratiti samopuzdanje nekome ko je godinama ubjeđivan da ništa ne zna da radi, da ne privređuje, da je debela, ružna, glupa i ko zna kakve sve epitete im daju, a uz to još dobijaju i batine i sad treba da je naučite da ona vrijedi. To je vrlo težak posao. Što žrtva duže boravi u sigurnoj kući, veće su šanse da se vrati u društvo sa većim samopouzdanjem.

Nažalost, ima i onih koje se vrate nasilniku, pa poslije nekog vremena opet završe u sigurnoj kući.

- Dobro je da znaju da mogu ponovo da nam se obrate, dobiće pomoć kao i prvi put. Nikad ih ne osuđujemo, to je njihovo pravo. Pokušavaju da spasu brak. Najčešće nisu ni učene da se same uhvate u koštac sa životom. Treba mnogo vremena da prođe da žena shvati da može svoj život da uzme u svoje ruke. Presretni smo kad vidimo da je neka od njih uspjela u tome.

Još jedan humani aspekt Mirzetinog života je hraniteljstvo.

-U „Lari" smo pratili sudske postupke za nasilje u porodici i još neka krivična djela. Igrom slučaja sam pratila i suđenje članu porodice te dvije djevojčice, kojima sam kasnije bila hraniteljska porodica. Bio je problem sa ocem, majka je umrla, one su ostale same. Starija je bila drugi razred srednje škole, a mlađa šesti osnovne. U nezgodnom periodu svog života su ostale u nezavidnoj situaciji. Mi smo se ranije javili na intervju u Centru za socijalni rad gdje su nas testirali i vidjeli da li zadovoljavamo kao prodica kriterijume za hraniteljstvo, čak su i komšiluk pitali da li smo dobri za to. Djevojčice su bile veoma nesigurne, tako su naučene, da se boje svega. Kasnije su starijoj djevojčici, kada je postala punoljetna, prebacili starateljstvo, što je, mislim, bila prevelika odgovornost za nju. I danas smo u kontaktu, starija se udala, našla je muža koji je zavređuje i povela je sestru sa sobom. Znaju da u svakom momentu u mojoj porodici mogu da nađu sve što im treba. Vaspitavala sam ih kao i svoju kćerku, naučila šta život sve nosi i kako se treba ponašati. To se i danas vidi i ja sam presretna što su uspjele u životu.

Za svoj aktivizam Mirzeta je dobila nagradu „Zaslužna žena" koju Gradonačelnik Bijeljine dodjeljuje za Međunarodni dan žena, 8. mart, kao gradsko priznanje za ženski doprinos razvoju i promociji Grada, kao i za poboljšanje položaja ranjivih grupa žena i djece i unapređenje ravnopravnosti polova.

Svoju misiju nastavlja u „Lari", sa željom da pomogne onima kojima može i pruži savjete i podijeli iskustvo sa mlađim koleginicama.

U slobodno vrijeme raduje se odrastanju i uspjesima svojih troje unučića i mir pronalazi u održavanju bašte i uzgajanju cvijeća, a neobične biljke koje voli da pronalazi i uzgaja u svom dvorištu, često su predmet interesovanja prolaznika, ali i medija, pa je osim po aktivizmu i humanitarnom radu, prepoznatljiva i po ovom zanimljivom hobiju.

 

"Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA