Bijeljinska glumica na Kanskom festivalu
Mlada bijeljinska glumica Marija Novaković je ove godine učestvovala na prestižnom Kanskom filmskom festivalu. Igrala je glavnu ulogu u filmu “Nisam je stigao voljeti” španske rediteljke Ane Fernandez De Pako, koji se takmičio u selekciji Semaine de la Critique u konkurenciji kratkih filmova.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Film je rađen u koprodukciji (Bosna i Hercegovina, Velika Britanija, Španija), a premijerno je prikazan baš na ovom festivalu.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Marija kaže da je poziv iznenadio.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
- Film sa kojim smo prošli na ovaj festival smo snimali prije šest godina u Sarajevu. To je zapravo bio master projekat španske rediteljke Ane Fernandez de Paco, radila je master na Akademiji u Sarajevu, mentor joj je bio Bela Tarr. Pohađala sam neke filmske radionice pa mi je reditelj koji je bio asistent Bele Tarra predložio da dođem na kasting, koji sam i prošla.
Film je sniman tokom ljeta 2016. godine. Ana je završila svoj master rad, u međuvremenu se vratila u Veliku Britaniju, pa i Šapniju.
- Mislila sam da taj film nikad neće izaći i biti potpuno završen. Međutim, ove godine me pozvala da dosnimim glasovno jedan dio, jer je skratila film, vjerovatno zbog Kana i propozicija. Prvobitno je trebalo da traje oko 40 minuta, završna verzija je skraćena na 17. Rekla mi je da će ga prijaviti na neki festival, ali nisam znala koji. Jedan dan mi je javila da smo prošli selekciju u kategoriji kratkih filmova u Kanu i to je za mene bilo veliko iznenađenje.
U filmu dva glavna lika igraju Marko Tomaš i Marija.
-Marko je pisac inače i igra pisca, a ja njegovu ženu. Pored nas tu su još dva sporedna lika. Radnja filma su u stvari na vizualan način prikazane Markove pjesme. Inspiracija za početak rada i atmosfera je bila po pjesmi Edgara Alana Poa „Nikad više". Njih dvoje su u braku i poprilično su oboje nesrećni, ali ne mogu jedno bez drugog. Ona njemu služi kao inspiracija da piše i jedinu svrhu svog postojanja vidi kao njegova muza. Željela bi da ga ostavi, ali ne vidi nikakav smisao života osim toga da mu bude muza. Dosta je atmosferski i poetski film.
Marija je za odlazak u Kan dobila podršku Filmske fondacije Republike Srpske i Grada Bijeljina.
Sa nama je podijelila i utiske sa festivala koji je kultni i za ljubitelje filma i za filmske stvaraoce.
- Mislila sam da ću biti izgubljena kad dođem tamo i da je preglamurozno. Atmosfera je bila poprilično opuštena, lijepo su nas dočekali, što me iznenadilo jer dolazimo iz male države. Čitav grad je potpuno drugačiji kada je festival, živ je sve vrijeme, postoje različite sekcije, dešavanja, filmovi se prikazuju u više bioskopa. U isto vrijeme se prikazuju tri različita filma na tri različita mjesta tako da na žalost nisam mogla stići sve da ispratim.
Red carpet joj nije bio toliko zanimljiv.
- Tu se ljudi skupljaju još po danu da sačekaju poznate koji potpuno smoreni samo prošetaju. Inače, iznenađena sam koliko je crveni tepih mali, na TV-u je izgledao veći. Ali ne može se poreći da su prikazani odlični filmovi. Po cijeli dan su neka dešavanja, trudila sam se što više toga da ispratim, ali opet nisam dovoljno, od gledanja filmova do razgovora u barovima na plaži gdje se ulazilo sa propusnicama koje su imali učesnici. Održavani su razgovori sa mladim rediteljima, djelili smo iskustva jedni sa drugima...
Marija je završila Akadmiju dramskih umjetnosti u Tuzli, i do sada je uglavnom igrala u pozorištu.
- Ovo je moj prvi profesionalni filmski projekat. Snimala sam ga posle druge godine Akademije. Bilo je to zanimljivo iskustvo jer sam prvi put u životu radila na naturalistički način, što znači da je moja priprema za snimanje trajala duže od samog snimanja. Pripremala sam se 20 dana, a snimali smo deset. Priprema je bila tzv metod acting. Praktično, trebala sam da preživim sve, da živim život te ličnosti i prije snimanja, a kada se uključe kamere ja sam već to. Nismo imali klasičan tekst već otprilike šta bi u kojoj sceni trebalo da se desi. Kamera se uključi, mi improvizujemo više puta i na kraju rediteljka odabere koji će kadar koristiti, tako da imamo baš mnogo snimljenog materijala. Kada smo snimali ja sam bila žena koja ima multiplasklerozu, u ovoj kratkoj verziji filma to se ne pominje i ne vidi, samo vidimo da je depresivna. U pripremama sam prolazila sve faze te bolesti, na kraju sam hodala sa dvije štake, tako sam išla u market, šetala po Sarajevu, pratila kako me ljudi gledaju, na koji način reaguju na mene i to je taj način naturalističke glume. Bilo je dosta eksperimentalno i u tom trenutku za mene novo.
Film nastavlja svoj festivalski život, a Mariju u međuvremenu možemo gledati u pozorišnim predstavama. Pred ovom mladom glumicom je izazovna jesen koja će joj donijeti nove, a obzirom na njen glumački senzibilitet, sigurni smo i vrlo zanimljive uloge.
