Pogled sa balkona Magine kuće
Potkraj 19. vijeka, u vrijeme kada se na srpskom dvoru vodila borba da se mladi kralj Aleksandar Obrenović odvrati od naklonosti prema vremešnoj Dragoj Mašin i pronađe damu plemenitog roda koja bi mu darovala potomstvo, a Srbiji princa, te davne 1893. u Bijeljinu dolazi mladi učitelj Jovan Dučić, netom što je završio Preparandiju u Somboru.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Bijeljinska čaršija pamti da su se ljubavne iskre između Dučića i Mage rasplamsale tokom svetosavskog bala u starom hotelu Drina, da Magini nisu bili voljni svoju mezimicu udati za učitelja "koferaša", te da se njihova kratka ljubavna saga okončala Dučićevim protjerivanjem iz Bijeljine (na osnovu odluke Zemaljske vlade od 10. jula 1894. godine) i pregorkim i gnjevnim pismima uvrijeđenog Hercegovca iz manastira Žitomislić. Od tada Maga samuje u kući nalazeći utjehu u alkoholu i prelistavanju Jovanovih pisama. Do svoje smrti 1956. godine, Maga Živanović - Nikolić nije prošetala gradom, niti je vidjela kako Bijeljinske ulice krase nova lica i nova zdanja.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Dogodine će punih osam decenija kako se princ pjesnika preselio na nebesa i vodi mudre razgovore sa Svevišnjim i nešto manje kako crvenim jaglukom prva bijeljinska poetesa ne otire suze svojih ljubavnih jada.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Balkon stare Magine kuće ćuti zdrobljen pod teretom godina, a na razvaline zidova popadao zaborav i mahovina. Samo ponekad u predvečerje iz tužne ruine prhnu golubovi i pod lepetom krila raznesu lagašan prah stihova:
Nad grančicom djeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji,
vjetrić pirka I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka?
Autor: Milan Nikolić
