Omaž ambasadoru boema

Pjesnik, humorista i prozni pisac, Vlado Dijak je po mnogo čemu bio i ostao jedinstvena i neponovljiva pojava u književnosti ovih prostora.

Omaž ambasadoru boema

Rođen je u Brezovom Polju 26. decembra 1925. Kao đak banjalučke gimnazije odlazi u partizane a po završetku Drugog svjetskog rata kratko studira književnost u Zagrebu. Studije je prekinuo 1948. u jeku političke krize između SFRJ i Sovjetskog Saveza. Te godine pripadnici OZNE upadaju u Dijakovu novinarsku kancelariju zatičući ga pitanjem:”A gdje  ti je slika u kancelariji“? Dijak odgovara kontrapitanjem: “Čija“. To lakonsko obraćanje ga je koštalo odvođenja na Goli Otok i robijanja sa ostalim Informbiroovcima. Nakon odležane robije Dijak nastavlja svoj književni i novinarski rad. Bio je svojevremeno najpopularniji jugoslovenski humorista i dobitnik prestižne nagrade “Zlatni jež”. Kao novinar Radio Sarajeva provodio je vrijeme u kafani “San” iznad koje je i stanovao u Ulici Danijela Ozme. Za Dijakov kafanski život, ali i novinarski rad su vezane mnoge anegdote. Navešću samo neke.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

U dokolici, Vlado šalje dopisnicu u Banjaluku na adresu Redakcije ''Glasa” svojoj bivšoj direktorici, Savki Basti:

Savka Basta lijepa kao krasta
Svi se Savke Baste plaše
Je.aće vam majke vaše!

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Druga anegdota govori kako je Dijak sa vozačem Salkom otputovao u Goražde da napravi intervju sa tamošnjim predsjednicom Opštinskog odbora Socijalističkog saveza. Međutim, pošto je pomenuta “drugarica dama” bila jako zgodna i atraktivna žena, a Vlado stalno pripit zatražio je od nje da mu malo “da one ženske stvari!” O svemu je hitno obaviješten direktor Radio Sarajeva, kao i svi republički rukovodioci. “Drugovi rukovodioci” su zapanjeni upitali Vladu ko ga je ovlastio da od uvažene drugarice traži to što se ne smije, na šta je on rezignirano odgovorio:

" Ja sam tu stvar tražio u lično ime."

Dijak je “popio vaspitnu” i naloženo mu je da se odmah pismeno izvini uvaženoj drugarici. Salko sjeda u “volvo” i ondosi pismo u Goražde u kojem je decidno stajalo: ''Drugarice, ovo je Salko, daj mu pi.ke malko''!

I da završim sa anegdotama. Prilikom dodjele jedne od brojnih nagrada, Dijak upoznaje čuvenog srpskog slikara Milića Stankovića. Na Stankovićevo: “Ja sam Milić od Mačve”, pjesnik šeretski odgovara “Ja sam Dijak od bačve.” Dijak se često šalio na račun svoje boemštine. Čak je i pisma i razglednice završavao riječima:

“Pozdravlja Vas Dijak Vlado
Što rakiju pije rado.”

Majstor skandala je bio već afirmisan pisac. Objavio je knjige poezije: Ambasador boema, Partizanske pjesme, LJubičasti kišobran, kao i romane Kafana San, Topovi i slavuji i Crni konj. No, Vlado nije postao poznat ni po jednoj svojoj knjizi, nego ga je u zenit popularnosti vinula jedna platonska ljubav iz mladosti i pjesma posvjećena njoj. Riječ je o Selmi Borić. Dijak zaista ispraća Selmu koja putuje na studije u Zagreb riječima:

Selma na ulasku u voz ti htjedoh reć 
nešto nježno 
nešto što izaziva pozor 
al rekoh samo 
zdravo Selma 
i molim te ne naginji se kroz prozor 

Prozor iznad Selmine glave je bio razbijen pa je upozorenje itekako imalo smisla. U to vrijeme bosanskih brdskih pruga uskog kolosijeka su u kupeima vozova stvarno postojale metalne ploče sa natpisom upozorenja “ne naginji se kroz prozor”, što kazuje koliko je Dijakova poezija životna i bliska kolokvijalnom govoru.

Četvrt vijeka od nastanka navedenih stihova (1974. g.) Bijelo Dugme u “Jugotonu” snima album čiju A stranu čini pjesma “Da sam pekar” a B stranu “Selma”. Prvi put Selma je čula tu pesmu u izvođenju Bijelog dugmeta 1975. godine u koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Od tada po prilici traje i prepiska između nje I Vlade. Jedno pjesnikovo pismo pokazuje da mu dopisivanje i nije bilo prijatno.

Draga Selma,
Ja bih te molio da mi ne šalješ razglednice nego pisma jer ovi na radiju sve pročitaju prije mene. A radio je radio. Bilo Radio Sarajevo ili Radio Mileva, sve se sazna! Evo, sjedim u Brčkom, sam u kavani sa svojih pedeset godina. Znači: na leđima nosim prilično tešku VREĆU ŽIVOTA. A ta je vreća iz godine u godinu sve teža i sve ju je teže nositi. Popio sam malo, ali ne zbog razočaranja. Ja nisam nikada bio razočaran. Pijem stoga što sam zadovoljan životom. Meni je bio lijep susret s tobom nakon toliko godina. Doduše, ne sjećam se od razgovora ni riječi, ali to je najmanje važno. Znam da si došla iznenada i da si isto tako iščezla.

Pozdravlja te Dijak Vlado, što rakiju pije rado.

Šira javnost upoznaje Selmu sa ekrana HRT-a tek dvadesetak godina prije njene smrti (2021. g.).

Drugi veliki hit koji je vinuo Dijaka u nebesa bila je pjesma Zdravka Čolića „Stanica Podlugovi“ u aranžmanu Kornelija Kovača. Pojavila se na albumu „Šta mi radiš“ 1983. godine. Kovač je sjajno ukomponovao Dijakov tekst a Čola otpjevao tako da prostom slušaocu ne zvuči ironično. (Dijak je inače u svojoj poeziji pravio jasan ironijski otklon od ljubavne boli i patetike). Njegove pjesme pjevali su još i Indeksi „Betonska brana“, te Arsen Dedić „Čisti bijeli snijeg“.

Vlado Dijak, neprikosnoveni ambasador boema umro je poslije teške bolesti u Sarajevu 1988. godine i počiva na gradskom groblju „Bare“. Prije odlaska na vječni počinak zadužio nas je i ovim sjajnim stihovima pjesme Snježno zimsko veče:

Gledali smo snijeg što pada.
Ćuti. Jednu riječ ne reče.
Lijepo, divno ko djetinjstvo
Spuštalo se zimsko veče.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA