Preminuo Branko Tepić, dječak sa čuvene fotografije

Jedna fotografija, nastala 1944. godine u Knežici kod Kozarske Dubice, zauvijek je postala simbol antifašističke borbe i herojstva naroda Kozare i Potkozarja.

Čuvena fotografija nastala je u Knežici prije 78 godinu, kada je ratni reporter Žorž Skrigin sreo napaćenu Milicu Tepić iz dubičkog Komlenca, koja je bježeći od ustaša i ostalih fašista, spasavala svoju nejač.

Krijući se u šumi, bježeći od pokolja i logora, na leđima je nosila dvogodišnjeg sina Branka, a za ruku vodila dvije godine stariju kćerku Dragicu.

"Ja sam Branko Tepić, dječak iz nosiljke majke Knežopoljke“

Čuvena fotografija Žorža Skrigina na kojoj majka Knežopoljka vodi djecu za nas je metafora stradanja civila u ratu, ali za Branka Tepića (74) – dječaka koji viri iz nosiljke na majčinim leđima – ona je najintimnije životno svedočanstvo.

Slika žene što pogureno korača ratnom pustinjom: u nosiljci na leđima beba, za ruku vodi djevojčicu. Prst stavlja na usne i pokazuje joj da bude tiha. Tragom ove fotografije, koja je nastala 1944. godine u Knežici pod Kozarom.

DIVLJA ZVER

Branko, dječak iz nosiljke, rođen je u septembru 1942. godine, odmah posle kozarske ofanzive. NJegov otac, narodni heroj Branko Tepić – po kom mu je majka Milica i dala ime – u tom trenutku već je bio mrtav: zajedno sa drugim ustanicima okupator ga je uhvatio i objesio u Bosanskoj Dubici. Njegova majka Milica tokom rata je sa djecom stalno bila u zbijegu u Potkozarju. Tokom jednog od tih lutanja, naišla je na ratnog reportera Žorža Skrigina.

Rata se ne sjeća, ali sjeća se kakve je posljedice ostavio.

– Odmah posle rata sam imao traumu od vojske, policije, ma od svega sam bježao, dobrih četiri-pet godina. Čim vidim nekog u uniformi, pobjegnem pod obalu Une, i krijem se do mraka. Majka je to znala i puštala me, razumjela. Bežao sam kao divlja zver: valjda je to taj neki nagon za opstankom – priča Branko.

BRANKO ĆOPIĆ

Krajem rata, Milica Tepić se s djecom vraća na kućno zgarište u selo Komlenac, gdje su ona, Branko i sestra Dragica nastavili da žive. Ipak, četiri godine kasnije, Milica umire, a Branko i Dragica prelaze da žive kod ujaka u obližnjem selu Jošiku. U Bosanskoj Dubici, Branko i Dragica su završili niže razrede škole. Branko se potom školuje u Petrinji, pa odlazi u jedno selo u Baniji, gdje je radio kao nastavnik u školi. Tu se i oženio Miljom, vaspitačicom u vrtiću. Život ga je potom odveo u Sisak, gdje je živeo sa suprugom i troje dece – sinom Predragom i blizancima Nenadom i Biljanom. NJegova sestra Dragica se udala, a umrla je 1983. godine.

Fama o Skriginovoj fotografiji i dalje je trajala, ali se susret ratnog reportera i dječaka iz nosiljke nikada nije dogodio.

– Sećam se, 1974. sam došao u Beograd na jedno okupljanje preživjelih iz rata u Hotelu „Metropol“. Skrigin je najavio dolazak, prije svega kako bi se sreo sa mnom. Ipak, tokom noći je telefonirao i rekao da ne može da stigne. No, to veče je za mene ipak bilo posebno, jer sam upoznao Branka Ćopića – sjeća se Branko Tepić.

Susret sa Ćopićem bio je, kaže Branko, veličanstven.
 
– Pre nego što mi je prišao ja sam održao jedan govor o ratu, koji je njega očigledno impresionirao. Prišao je da mi čestita i onda smo razgovarali. Bio je prava ljudina: čovjek iz naroda, već u godinama, ali obrazovan, svjetski čovek, koji nije zazirao od razgovora sa svakim ko bi mu prišao. Skroman, a veliki čovjek – svedoči Tepić.

POBJEDNIK

Tokom života u Hrvatskoj, Branko je napravio i vikendicu u selu Velika Gradusa, nedaleko od Siska. Ta kućica će mu, igrom slučaja, dobro doći kada 1991. godine shvati da je đavo došao po svoje, i da je vrijeme da se iz Siska povuče u selo.

– Kada je 1995. opet zapucalo, pobegli smo od „Oluje“ u Bosansku Gradišku. Osam godina kasnije vratili smo se, ali u Gradusu, nikad više u Sisak: taj lepi stan od 75 kvadrata neko nam je oteo. Na kraju, ispada da mi je čitav život prošao u izbeglištvu. Ali, srećan sam: kad vidim šta imam, šta ostavljam – prije svega djecu i pet unuka – a u kakvim sam vremenima živio. Nikome nisam na teretu, živim mirno, i posle svega – osećam se kao pobjednik – kaže Branko Tepić.