Naučnici sve bliže stvaranju malih letećih robota, ne većih od komarca

Rad objavljen u časopisu The Journal of the British Interplanetary Society istraživao je ideju da umjesto jednog velikog, komplikovanog i jako skupog robota u istraživanje Marsa pošaljemo rojeve malih, jednostavnih i jeftinih robota.

Od tada su prošle godine i decenije, a da se robotičari još nisu primakli tom cilju. Novi rad Sawyera Fullera, voditelja Autonomous Insect Robotics Laba pri Univerzitetu Washington pokazuje da je moguće sastaviti potreban senzorski hardver koji će letećim robotićima, ne puno većima od zrnca riže, omogućiti stabilan, autonomni let.

Da bi leteći robotić bio autonoman, on mora moći održati vlastitu stabilnost koristeći senzore pomoću kojih će znati gdje se nalazi i održati željeni smjer kretanja. To je posebno teško izvesti kod malih letećih robota, podložnih vazdušnim strujama i turbulencijama.

Ipak, biti mali ima i neke prednosti: što je letjelica manja to otpor vazduha postaje dominantniji, a ugrađeni žiroskop postaje nevažan. To znači da vam treba samo akcelerometar, povezan s optičkom kamerom i mikrokontrolerom, piše Fuller u novom broju časopisa Science Robotics.

Kamera o kojoj piše profesor Fuller visoka je i široka samo 0,65 milimetara, duga 1,2 mm i teška jedva miligram, a može se nabaviti u boljim trgovinama. Sveukupno, ovaj hardver teži jedva 6,2 miligrama i koristi 167 mikrovata snage, što bi u teoriji moglo biti prikladno za letećeg robota od 10 mg, što pak odgovara veličini većeg komarca.