Bitka na Banj brdu vođena za opstanak srpskog naroda na Majevici i u Semberiji

Predsjednik Boračke organizacije Bijeljina Miordrag Stevanović rekao je da su jake muslimanske snage 21. aprila prije 30 godina napale položaje pripadnika Druge majevičke brigade na Banj brdu i da su tog dana život izgubila 33 borca Vojske Republike Srpske.

Stevanović je rekao novinarima da je cilj mislimanskih snaga bio da probiju liniju fronta na Banj brdu i dođu do Ugljevika, te tako ugroze stanovništvo Semberije i Majevice.

"Svi znamo koliko je borba za Republiku Srpsku bila teška, koliko je natopljena krvlju da bi se odbranila ognjišta", rekao je Stevanović.

Trideset godina od stradanja 33 srpska borca na Banj brdu biće obilježeno sutra na Gradskom groblju Pučile, a uveče u 18.00 časova svečanom akademijom.

Ratni komandan Druge majevičke brigade pukovnik Jovica Marković istakao je da je bitka na Banj brdu odlučivala o ostanku i opstanku ratnih jedinica Vojske Republike Srpske na majevičkom ratištu i o sudbini srpskog naroda na Majevici.

On je ispričao da je neprijatelj tada, u sadejstvu s jedinicama iz Teočaka i Sapne, napao komandu bataljona, vod minobacača i pozadinske jedinice.

"Uspjeli smo konsolidovati front, dobili smo i pojačanje boraca Prve majevičke brigade i nakon cjelodnevne borbe vratili položaje. Toga dana poginula su 33 borca, 32 su teže ranjena, a deset je zarobljeno. To je najveća bitka na Majevici vođena jedan dan. Ona je odlučivala o opstanku Srba na vijekovnim ognjištima na Majevici", naglasio je Marković.

Komandir Prve čete Prvog pješadijskog bataljona Druge majevičke brigade Dragan Mrkajić podsjetio je da su neprijateljske jedinice bijes iskalile na ranjenim i zarobljenim borcima, masakrirajući njihova tijela.

On je naveo da su zarobljeni borci tada povedeni prema Teočaku.

Danijela Panić, kćerka jednog od poginulih boraca na Banj brdu, rekla je da su djeca poginulih boraca za sutrašnju akademiju pripremila prigodan program o tome kako su preživljavali te sudbonosne trenutke i kakve su emocije nosili u sebi u vrijeme stradanja njihovih očeva, ali i tokom proteklih 30 godina.

" Moj otac je tada imao 35 godina, ja sam imala sedam godina, a moja sestra deset mjeseci. Samo se sjećam dana kada nije došao kući. Iz godine u godinu oživljavamo sjećanja i pričamo o njima", kaže ona, navodeći da je njen otac poginuo na drugi dan Vaskrsa.