INTERVJU Marko Ristić: Uvijek ću stvarati svoje igralište - u svakom vremenu

Portal Bijeljina danas na jedinstven način predstavlja Marka Ristića, čiji lik mnogima može poslužiti kao uzor i izvor motivacije. 

Šta je obilježilo tvoje djetinjstvo?

- Mislim da sam nažalost jedna od posljednjih generacija koja je preskakala ručak, uprkos neprestanom dozivanju roditelja da se vratim sa obližnje livade, na kojoj se okupljala čitava ulica i svojom maštom tako nevino gradila zabavni park, od raznih materijala pronađenih u komšijskom dvorštu, na drugoj livadi, u šupama, garažama i na svakom drvetu na koje smo se penjali. Ljepota odrastanja moje generacije i mene, bile su povrede stečene u školskom dvorištu, prljava garderoba koja se dijelila na "po kući" i "za goste", iako mi nismo marili za te podjele, trčkaranje i muvanje po ulici čitav bogovijetni dan i ta neka radoznalost o budućnosti. Nekada se sjetim tog djeteta i od srca mu se zahvalim. To dijete me i dan danas opominje, da čuvam svoj obraz i vaspitanje, da budem onakav kakav jesam, uporan u svakoj namjeri i tvrdoglav, znajući da kao čovjek ponekad i griješim.

Da li te kroz život vodi srce ili razum?

- Ako bih se trudio da vagam, nikada neću izvagati tačan i pravi balans. Srce mora da te uvede, ono vrši prve procese i suočava se sa prvim problemima. Racio je tu da ti zagorča život, da ti postavi milion pitanja na koja nemaš odgovor, da te neupitno iskušava i izaziva tvoj odgovor, želeći da bude negativan. Istraješ li ti, istrajaće i srce.

Egziperi kaže u svojoj knjizi "Mali Princ": "Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo". Kako malo pomalo sazrijevam kao biće i rastem kao dijete, vratim se toj knjizi ne bi li nešto novo spoznao. Nemam ja ružičaste naočare kojim negiram i ne reagujem na društvene anomalije, na svijet kom se svete loši đaci i njihovi istomišljenici. Daleko od toga. Prevashodno radite na sebi da ne vidite zlo u sebi. Srcem ću ići tamo gdje ono kaže, a razumom ću kontrolisati sopstvene reakcije kako ne bih došao u zabludu velikog svijeta.

Šta je za tebe umjetnost?

- Kroz svoj dosadašnji rad, koji je još uvijek sam početak i nesistematizovan, naučio sam da se konstantno preispitujem i da sebe stavljam i u cipele negativaca i pozitivaca. Danas se umjetnost banalizovala i mnogi su sebi dali za pravo da se tako profilišu ili da svoje radove tako nazivaju. Bog mi je podario talenat koji moram da pravdam, jer to mi je svrha. Izabrao sam da pozorište bude moj dom, moja druga kuća i moje ognjište i utočište u kom ću plakati, u kom ću se smijati i u kom ću govoriti sve ono što drugi ne smiju uslovljeni egzistencijalnom borbom. Na tome sam u ovom momentu svog života jako zahvalan.

Koje je najvažnije obećanje koje si dao sebi?

- Nisam sebi puno obećavao. Ne mogu da se sjetim da li sam sebi išta i obećao. Mada, za sebe bih želio da ostanem i postanem čovjek, da ne podlegnem tuđim idealima i da budem svjestan svojih. Na konto prvog pitanja, obećavam sebi, da ću čuvati to dijete koje će stvarati svoje igralište u svakom vremenu.

Koja osobina tebe, Marka Ristića, izdvaja od drugih?

- Nema velikih ili malih ljudi, nema bitnih ili nebitnih osobina, svi smo isti. Postoje samo ispravna djela u pravom trenutku, koja iskrenom strašću predvođena pokažu svoju snagu i veličinu.

Možda nikada neću osvojiti Himalaje ili biti prvi čovjek na Marsu, ali sigurno znam da ću se u sebi dokazivati dok sam živ. Osobina, koju bih volio da još više razvijam i da je ne gušim, je moja preambicioznost i to što ne prepoznajem granice, jednostavno za mene ne postoje. Koliko to znalo da bude loše po mene i da me dovede u ćorsokak, volio bih da je ostavim, jer ipak je ona zaslužna što danas na ovaj način razgovaram sa Vama.

Kako bi opisao Semberce?

- Volim našu druželjubivost. Volim našu gostoprimljivost i toplinu koju nosimo sa sobom gdje god odemo. Volim to, što smo žilavi i trpni, najviše pogubni za sami sebe, najmanje za druge. Volim što bi se i u pustinji snašli i pronašli. Volim što se ne odričemo ognjišta i što prihvatamo sve loše jednako kao i ono dobro. Daleko od toga da nemamo mana, ali nije to pitanje.

Šta bi pokazao nekome ko prvi put dolazi u obilazak Bijeljine?

- Jutrom bi išli u okolna sela, gledali prirodna bogastva i drinsku obalu. Potom bismo prošli užim centrom grada i kulturne znamenitosti i park i kafiće pune osmijeha. Prošli bismo kraj Dučićevog stana, Magine kuće i bivše gradske kafane. Naveče bismo se uputili na obilnu večeru i dobro piće. Gost bi vidio šta je ljepota malog grada, jer bi svačije lice bilo poznato.

Da možeš promijeniti jednu stvar u svom gradu, šta bi to bilo?

- Napravio bih zgradu pozorišta i više ulagao u kulturnu politiku, jer sve uslove da se razvijamo nabolje imamo, ali nas koče trivijalne rasprave i obožavamo da gledamo preko tuđe ograde. Ukoliko nas nešto uništi, to će biti međa.

Poruka za kraj...

- Slušajte sebe i otkrivajte sebe. Volite. Volite, jer nema greške u ljubavi. Osmijehnite se svakom, jer neće ti krenuti nabolje kada kukaš i nikog ne zanima bol koju nosiš, jer i drugi imaju. Zorom se zahvalite i obradujte sami sebe kako Vam dobro ide. Cijenite sebe. Pustite materijalno, jer ćete onda nestati poput njega. Živite i putujte, kako biste upoznali ljude, jer ljudi bez ljudi ne mogu, a zemlja se bez nas okreće. Čitajte i tako proživite što više života i sibirske muke i Kreontovo pitanje i Faustov dogovor. Iskoristite ovo sad. Budućnost ne možete vidjeti, prošlost ne možete mijenjati, sad je pravo vrijeme, sad je jedino vrijeme koje nam je važno, sad je naše vrijeme.

Maksimović Jovana