Na današnji dan preminuo Meša Selimović

Meša je rođen u istaknutoj muslimanskoj porodici 26. aprila 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovnu i srednju školu.

Njegov otac, Alija Selimović, izjašnjavao se kao Srbin muslimanske vjere, nije bio strogo religiozan, samo bi poštovao najveće muslimanske praznike. Izrazito krut, sinu nije pružio toplinu i razumjevanje koje mu je bilo potrebno, piše u Mešinim memoarima.

Selimović je imao težak život, prepun ličnih tragedija i nesreća. Otac mu je rano umro, a Meša je Drugi svjetski rat dočekao, kako je sam pisao, "izgubljen i depresivan stvorenim stanjem u Jugoslaviji i svijetu". Zbog saradnje sa NOP-om, Mešu, njegovu sestru i srednjeg brata 1942. godine uhapsile su ustaše.

"Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora" pisao je.

Nakon četiri mjeseca pušten je iz zatvora zbog nedostatka dokaza. Otišao je u šumu, na Majevicu, u partizansku brigadu i postao član Komunističke partije Jugoslavije. Tada su mu streljali brata Ševkiju, a on je ovaj tragičan događaj iskoristio kao inspiraciju da napiše svoj čuveni roman "Derviš i smrt".

Ševkija je strijeljan jer je iz magacina Glavne uprave narodnih dobara uzeo nekoliko komada namještaja (krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice), kojim je htio da opremi svoju opljačkanu kuću kako bi se u nju iz logora vratila njegova supruga Desanka.

Treći brat u porodici Selimović, Teufik, bio je na visokom položaju u Ozni. On je neposredno prije smrti bratu ostavio kratku poruku preko vozača.

"Pozdravi Mešu, i reci mu da sam nevin."

"Te dramatične noći kad je voljeni brat, strijeljan izdisao negdje u okolini Tuzle, u proskozorje jednog jutra na samom kraju rata, sam na svijetu, ponižen bez ikakve krivice, nisam mogao da mu vratim makar dio ukazane ljubavi ni da mu pomognem u tom najstrašnijem času njegova života, da mu dodirnem ruku, da mu lakšam samoću pred nepovratan put u nepoznato, nisam ni znao šta se s njim dešava. Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga, i oni koji su ga ubili kao da su dugo smišljali kako će mi nanijeti najveću bol" opisao je svoju patnju veliki pisac.

Studirao je srpsko-hrvatski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Beogradskog univerziteta. Za vrijeme studija je dobio nadimak Meša, kojim je nakon nekog vremena počeo da se potpisuje. Nakon studija vratio se u Tuzlu da predaje u tamošnjoj gimnaziji, koja danas nosi njegovo ime.

Nakon rata živio je u Beogradu, Sarajevu (radio je kao profesor u Srednjoj pedagoškoj školi i na Filološkom fakultetu). Bio je i umjetnički direktor filmske kompanije Bosna film, rukovodilac dramskog dijela Sarajevskog narodnog pozorišta i glavni urednik izdavačke kuće Svjetlost. Nakon sukoba s nekoliko političara i lokalnih intelektualaca, Selimović se 1971. godine seli u Beograd, gdje ostaje do svoje smrti 1982. godine.

Bio je oženjen Desom, sa kojom je imao kćerku Slobodanku. Desa je bila lijepa žena, po zanimanju profesorka fizičkog u gimnaziji u Tuzli. Vodila je porijeklo iz poznate srpske porodice.

Ipak, Selimović je napustio suprugu i malo dijete zbog žene u koju se zaljubio. Tada ga Desa prijavljuje za vanbračnu vezu i nevjeru. Žena u koju se zaljubio zvala se Daroslava Božić, supruga nestalog zarobljenika isključenog iz partije i kćerka divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije.

Razveo se od Dese i oženio Daroslavu, koju je neizmjerno volio i sa kojom je dobio dvije kćerke Jesenku i Mašu koje žive u Beogradu. Drgoslava je umrla 1999. godine za vrijeme bombardovanja.

Meša Selimović je preminuo 11. jula 1982. godine, nešto poslije 22 sata, u 72. godini života. Nepokretan i nijem, na televiziji je gledao prenos finalne fudbalske utakmice Svjetskog prvenstva sa stadiona Santiago Bernabeu u Madridu, između Italije i Njemačke, kada mu je iznenada pozlilo. Iako je ljekar brzo došao, mogao je samo da konstatuje smrt velikana.

Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila Evropom. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana Beograda na Novom groblju, pored Skendera Kulenovića i Miloša Crnjanskog, prenose "Novosti".