Ponosna
Danas je tako teško izgovoriti ovu riječ. Zašto? Odgovor je više nego jasan, živimo u nerealnom, viralnom ili kako ga već zovu svijetu gdje nema sramote, nema ponosa, prkosa, ni inata, koji pokreću ljude i teraju ih da budu drugačiji.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ipak, postoje neka divna jutra. Gdje se pokaže da postoji i dalje lice djeteta, koje ima sve te vrline u sebi. Poredala se julska jutra, u kojem uglanom dječaci hrle ka beskrajnim poljima Semberskog kukuruza. Mlada lica još golobrada, u iznošenoj nošnji na starima biciklima ili samo svojim nogama jure da zarade koji dinar. Ide ljeto vrelo, ide škola, treba toliko toga. A, ova godina kako dublje u nju zadiremo sve gora. Prekrio nas veo političkih manipulacija, loših odluka „velikih čika“ razne groznice i prirodne nepogode. Ko preživi, pričaće.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Toliko me obraduju ta draga lica, djece koje ni poznajem, samo ih srećem negdje prije 7 časova. Kako me raduje, što znaju da treba ustati, pržiti se na Suncu, držati se cijeli dan na nogama i tamo oko 16 časova krenuti kući. Samo što ni tad njihova lica nisu mračna već vedra, opaljena Suncem i radošću. Zaradili su još koji dinar i upoznali nove drugare, a možda se rodila i neka njivska ljubav.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
To me izvuče iz misli u kakvom okruženju živimo i radimo. U kom su nekim ljudima klimatizovane kancelarije i na 25 stepeni Celzijusa, sa pauzom i beskonačnim partijama trača, loših uslova za rad. A nerad zamijenio rad, a kvalitetna riječ tonu baljezgarija. Pa se poredaju tako neki ljudi, koji znaju svoja prava, pa pomoću veza i vezica sređuju neke toliko nebitne stvari, ali ej dinar je dinar. Došao na ovaj ili onaj način, a još bolje na lagan. Kako neko reče, danas je sve lagano, samo zatražiš i dobićeš. Mene su ipak učili da radim i zaradim. Da nema radosti bez uloženog truda, jer tako izrastaju ljudi. Divno je kad čuješ za djecu koja su nadarena, dobri učenici, redaju petice, pa idu u sve dodatne školice, a o stvarnom životu tako malo znaju. Onda dođu u nekim dvadestim godinama, da popune jedan papir, pa se nešto misle i premišljaju, a sve tako lijepo piše.
Ipak mi živimo u vremenu apsurda. Obraduje me jedino činjenica, da još ima vedrih, mladih i sretnih lica. Voljela bih da mogu da im se odužim, al' jedino što mogu je da im kažem hvala. Hvala djeco što ste divni i što mi vraćate nadu, da sutra postoji i da budućnost nije tako crna.
