Dati šansu ili ne?

Vrijeme prolazi i ljudi se smjenjuju. U tim smjenama nailazimo na neke koji su dragi srcu ili nisu. A, drugi pa možemo ih samo nazvati prolaznicima. Čak i ljudi sa kojima smo popili kafu ili dvije ne možemo ubrajati u prijatelje, više životne prolaznike.

Možda je moja greška što dajem ljudima, da čak popiju i tu kafu sa mnom. Ako ništa saznaju kakav napitak volim, koliko šećera stavljam u njega i da li jedem nešto uz to. Da li pijem samo kafu ili i vodu, sok... Sve su to neki detalji, koji su veoma lični.

Uz te lične detalje dolaze i lične priče, a to opet ne želim da dijelim. Iznijeću samo neka moja zapažanja o tim ljudima. Koji kao slučajni prolaznici dođu i prođu. Oni su na prvi pogled interesantni, jer su novi. Neki su lijepi, neki nemaju ništa, čak ni tu spoljašnju ljepotu, a da o unutrašnjoj i ne govorimo. Puni su priče i slatkih obećanja. Iznose čak i previše lične priče za taj prvi susret. Otvaraju se kao da smo stari znanci, verovatno očekujući gomilu podataka od nas, pa da se sutra hvale kako nas „dobro“ poznaju. Naravno, ima i onih koji mudro ćute o sebi, s vremena na vrijeme ubace neku reč i to je to. Više su posmatrači. E, sad u koju bi ubrojala tebe. Vjerovatno u ove pričalice.

Nekad sam slušala jednu poznatu ženu u nekoj emisiji na televiziji, koja je pričala o davanju šanse muškarcima koji su ispod onog što ona smatra ljestvicom u vezama. Svaki put kad bi dala šansu muškarcu koji je ispod te ljestvice, dobijala bi sve ono što ne želi. Bila bi nesrećna, nezadovoljna, jer ona nije bio taj koji bi joj pružio ono što joj treba. Da, unared razjasnim tu nije mislila na materijalno, već duhovno zadovoljstvo. Ispunjenje duše, koja dolazi sa poznanstvom neke osobe i sjedinjavanja s njom. Duše se prepoznaju. Nikad mi se nije desilo da onaj koji mi se nije tad svidio, svidiće mi se kasnije. Postupci ljudi su uvijek isti, sa manjim ili većim oscilacijama. On se neće promjeniti prema tebi, ma koliko ti bila divna. Jer, percepcija njegove divne osobe, nisi ti, već ono što je on zamislio u svojoj glavi. Najslađa mi je situacija, u kojoj muškarac upozna ženu, dok je ona sva vesela, otvorena za razgovor, samouverena. I, onda tokom veze, kako prolazi vrijeme njemu zasmeta ta veselost, pričljivost i onako muški joj kaže „Zar možeš toliko da pričaš?“. Šta reći na sve to, neko je u problemu, neko je nezadovoljan i neko ne razumije onog ko mu je partner ili partnerka.

Ukoliko nešto nije kako očekujemo, sasvim je normalno da odemo. Time ćemo spasiti i sebe i tu drugu osobu. Bolje ostati prijatelj, nego vječiti neprijatelj.