I bez obzira da li negdje žurim ili, pak, moje cipele bez nekog određenog cilja koračaju po već ustaljenoj putanji, uvijek zastanem pred ovim uličnim virtouzom, kako bih uživala u idiličnim melodijama nekog prohujalog vremena.

Njegovo izvođenje sevdalinki usporava ritam grada i kao da svakom odsviranom dionicom poručuje prolazniku: ČOVJEČE, ZASTANI, USPORI... UŽIVAJ U OVOM SUNČANOM DANU, U OVIM MINUTIMA ŠTO TI BOJE ŽIVOT, JER VRIJEME PROLAZI ONAKO KAKO GA TI ISKROJIŠ, NE POSTOJE GOTOVI ŠABLONI ZA ODLUKE KOJE ČINE, ILI TEK, TREBA DA BUDU DIO TVOG PROŽIVLJENOG U JEDNOM DANU, SATU ILI MINUTI!!!

Taj melodičan zvuk njegovih tipki, već vidno istrošene harmonike, tera me na razmišljanje: da li se iko zapita od prolaznika, zašto taj sijedi starac od šesdeset i kusur godina svoje slobodno vrijeme provodi na ulici uz harmoniku?!

I ja, ne bih bila ja, niti bi osjećaj sjete bio toliko snažan, da mu nisam prišla, s namjerom da razgovaramo. Tek kada sam stala ispred njega i zaklonila mu svojim tijelom sunce koje se prelivalo preko njegovog lica, ugledala sam svijetle oči nasmijane, vedre, kako me raspoloženo mjerkaju kao da pitaju: "Imate li posebnu želju da vam odsviram?"

Lice prepuno bora, iscrtane tako pravolinijski i oštro kao da predstavljaju notnu svesku u kojoj je on svakim danom upisivao po jednu notu koju je s ljubavlju poklanjao svojoj publici. Iz prve rečenice saznadoh ime - Risto Brkić, rodom iz sela Duvanište, Šabački srez...

Saznanje da dolazi preko Drine, teralo me je da budem, možda i nepristojno znatiželjna za prvi susret, i da ga upitam, zašto Bijeljina, a ne Šabac ili, možda, neki drugi grad u Srbiji?!

Kaže, u rodnom kraju ogromna konkurencija, a Semberiju voli još od djetinjstva i pohodi u naše krajeve već godinama, a zadnjih šest ljeta, više puta nedjeljno dolazi u Bijeljinu da uz harmoniku, i po koju prozborenu riječ sa susretljivim starijim sugrađanima, po nešto i zaradi.

Izustivši riječ "zaradi", samo je još više moju znatiželju rasplamsavalo... I kao što to obično biva, kada čovjek posjeduje par podataka vezanih za predmet interesovanja, njegovo unutrašnje biće preuzima ulogu velemajstora da kroz igru pitanja i datih odgovora, kao kroz polja šahovske table, želi da spozna cijelokupnu istinu.

Na pitanje moje, od čega živi, sa kim dijeli breme svakodnevnice, Risto mi odgovara, dok, već po navici, svojim zadebljanim prstima šeta po izlizanim dirkama, stidljivo, malo po malo, razvlačeći harmoniku, tek toliko da ne stojimo u tišini..."Živim sam, udovac, penzioner"... Sve one kategorije koje čovjek sa godinama stiče... I uz osmjeh dodaje:

"Od muzike živim"

"Još kao dječak, naučih se ovom zanatu, da uz pjesmu bojim dane, uveseljavam slušaoce i jedem hleb-zarađen od novca kojeg mi spuste pred moje umorne noge"

Primjetivši, da mu se osladila priča sa znatiželjnim sagovornikom, Risto, ne čekavši sljedeće pitanje, dodaje da ljudi vole zvuk njegove harmonike i da mu često u prolazu naručuju pjesme:

"Zvijezda tjera mijeseca", "Evo ovu rumen-ružu" "Čudna jada od Mostara grada"... i da mu zarada nije toliko bitna, koliko zadovoljstvo koje osjeti kada na licima šetača primjeti osmjeh i da im zenice nekako drugačije zasijaju kada on krene sa pjesmom.

Kao da se tokom Ristinog muziciranja, spoje tonovi masivne harmonike sa otkucajima srca i ritmom koraka slučajnih prolaznika, pa zajedno, zagrljeni zađu u svaki ćošak našega grada.

Rastali smo se Risto i ja bez nekog posebnog pozdrava, neprimjetno spustih novac pored njega, kao potrebu da nagradim njegov ne samo talenat, nego i vedrinu i tugu koju, u istom momentu, prenosi na mene.

Dok sam koračala, udaljavajući se od mjesta razgovora, začuh početni ton pjesme: "U lijepom, starom gradu Višegradu", koju je Risto svirao, ovaj put, samo za mene.

Pomislih, kako sam mu zaboravila priznati ili sam možda namjerno prećutala, iz nepojmljivih razloga, da njegova muzika daje ritam našem gradu, oslikava bijeljinski asfalt vedrinom i lakoćom, sa kojom je mnogo lakše koračati.

Ako, ništa-bezbolnije!

Jer makar, na trenutak, uz Ristinu harmoniku čovjek zaboravi svu težinu lične svakodnevnice.

Zbog toga, sve ove godine Risto Brkić opstaje u svom zanatu na bijeljinskim ulicama, i još dugo će on svirati za nas u toplim sunčanim danima... Samo da ga zdravlje posluži!

Đurđa Jakov

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.