Sutra velika bijeljinska promocija romana Jelene Kalajdžije

Veliku bijeljinsku promociju, obilježiće prisustvo svih sedam ilustratora i tri dizajnera koja su na knjizi radila da postane unikat srpske dječje čitalačke scene. O knjizi će govoriti emerita LJiljana Pešikan-LJuštanović, a nakon promocije uslijediće predstava Teatra Mladih ,,Maslačak“ „Mi, djeca iz doma“ prema tekstu i u režiji Marije Novaković.

U organizaciji učestvuju: JU Narodna biblioteka „Filip Višnjić“, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Novo Sarajevo, Centar za kulturu i Pozorištance „Maslačak“.

Iz obrazloženja žirija:

Nagrađeni rukopis izdvojio se poetičnošću svog pripovedanja, kao i jedinstvenom pričom o snazi prijateljstva. Šest devojčica iz doma za nebrinutu decu zbližile su nevolja i skučeni životni obzori koje prevazilaze svojom srčanošću i potrebom da žive ne u svetu koji im je nametnut, već u stvarnosti koju same odabiraju. To se neposredno i navodi: „Vrijeme koje živimo samo jedno je od vremena koje želimo da vidimo. Mogućnosti je bezbroj, ako smo hrabri. Ako odgajimo cvijet u dnu srca.“ Vođene crtežima devojčice Une i pesmama-putokazima druge devojčice Dajane, nemajući drugog uporišta do međusobne privrženosti (označene simbolikom malene spajalice) – a uplašene izvesnošću gubitka, drugarice maštom prevazilaze fizička ograničenja i putuju u druge svetove: „Čudovrijeme“, „Snovrijeme“, „Čitovrijeme“ i „Nevrijeme“. Uzimajući alternativne identitete i imena, odvažne junakinje polaze u uzbudljivu avanturu. Trudeći se da zauvek utvrde intenzitet svog prijateljstva, uspevaju da po obodima grada posade semenke svojih reči. Izgovarajući „kamenriječi“ „prave, istinske ljubavi“ opasuju šestostruki obruč koji će ih štititi („Između vječnosti i sada razlike nema“). Uspevaju da preoblikuju sivi, betonski grad iz stvarnosti u razbokoreni, zazeleneli srcegrad. Time trajno utvrđuju svoj zajednički prostor i prizivaju sedmog prijatelja, hristoliko oblikovanog dečaka Udi Gabija, zapravo arhanđela Gavrila da pronađe svoju izgubljenu sestru. Treba pomenuti i to da autor rukopisa znalački koristi kulturološke, hrišćanske i književne reminiscencije. Pesme mlade junakinje inspirisane su konkretnim stihom „jednog pjesnika“. Dajana pominje stih kojim je „sve počelo“ – reč je o pesmi „Teku reke“ Dušana Matića: „Nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke“. Matićeva pesma svedoči o zaboravu koji spira bol i ratna stradanja, ali i o potrebi da se taj bol ojezikotvori, pročisti i sačuva kroz poeziju (varijacija ovog stiha je „nek teku reči, nek teku reči, nek teku reči“, pa su „kamen-riječi“ u romanu čuvari sećanja). Podstaknuta stihom, junakinja kazuje svojim prijateljicama kako je moguće prevladati strah, bol i gubitak („riječ koju opere neka tanka rijeka, potočić (...) izvire preporođen u dobrom“). To upućuje na mogućnost čitanja ovog romana u kontekstu sudbine dece koja su u ratnim stradanjima ostala bez porodica, ali unutarnjom snagom u nevolji uspevaju da preobraze oporu stvarnost u prostor sopstvene slobode: „Dozvolite svojim krilima punu slobodu (...) ooo kako ćete letjeti!“