Nasilnik nije žrtva. Žena nije kriva. Tačka.
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama ne obilježavamo samo datum — obilježavamo borbu koja traje godinama, tiho, nevidljivo, često usamljeno. Podsjećamo se da nasilje nad ženama nije izuzetak, nego surova realnost koju društvo prečesto potcjenjuje, umanjuje ili, što je najopasnije, opravdava.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Ovih dana, nakon femicida u Mostaru, doživjeli smo nacionalnu tugu, ali i nacionalno razočaranje.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
I mene je duboko porazila jedna činjenica: u trenucima kada je trebalo da se cijelo društvo digne, govorile su uglavnom žene.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
One su dijelile poruke, edukativne sadržaje, upozorenja, vapaje da se prestane opravdavati nasilje.
Muškaraca gotovo nije bilo.
Čak ni od žena starije dobi, onih koje bi morale biti stub iskustva i glas koji štiti mlađe, nije bilo mnogo reakcija. Tišina je odzvanjala jednako glasno kao i zločin.
Ta tišina nešto govori.
Govori da još uvijek, u 21. vijeku, dio društva misli da je nasilje “njihov problem”, da je femicid “porodična tragedija”, da je žena na neki način mogla “uraditi bolje”.
Govori da i dalje živimo u kulturi u kojoj žrtva nosi teret krivice, a nasilnik teret opravdanja.
Govori da nas u ovoj borbi žene ponovo ostaju same — same da objašnjavaju šta je nasilje, zašto je neprihvatljivo i zašto ubistvo žene nikad nije incident nego obrazac.
Nasilje ne nastaje u vakuumu.
Ono raste u tišini okoline.
Raste u rečenicama “to je njihov brak”, “ne miješaj se”, “nije valjda baš tako”.
Raste svaki put kad šutimo umjesto da reagujemo.
A femicid je uvijek posljednji čin mnogo ranijeg nasilja koje smo prestali primjećivati.
Zato danas moramo jasno reći:
Žene nisu krive. Nasilnici nisu žrtve. A okolina nije nevina ako je šutjela.
Ne smijemo dozvoliti da žene ostanu jedine koje govore o nasilju koje najviše pogađa njih.
Jer nasilje nad ženama nije “ženski problem”.
To je problem ljudi.
Problem društva.
Problem države.
Problem mentaliteta koji se mora mijenjati, ne šminkati.
A svaka žena koja ovo čita treba da zna: niste same.
Niste preosjetljive.
Niste pretjerale.
Niste dužne spašavati porodicu nauštrb sebe.
Postoje stručnjaci, organizacije, sigurniji prostori i ljudi koji vjeruju vašem iskustvu i koji su tu da vas čuju, zaštite i prate dok ponovo gradite život bez straha.
Na ovaj dan, ali i svakog dana, moramo biti glasniji od tišine koja ubija.
Glasniji od opravdanja.
Glasniji od sramote.
Jer nijedna reputacija, nijedan komšijski sud, nijedna tradicija i nijedna fraza “šta će ljudi reći” ne vrijedi više od života jedne žene.
Život žene vrijedi više od ijedne tuđe sramote.
Piše: Maja Savanovic Zoric, psiholog i porodični psihoterapeut
