“Sreća je ono što nam izmiče dok je pokušavamo uhvatiti”, misao bliska učenju Viktor Frankl podsjeća nas na važnu istinu: sreća nije cilj koji direktno dostižemo, nego posljedica života koji ima smisao.

Ipak, čini se da smo kao društvo napravili upravo suprotno. Živimo u uvjerenju da će sreća doći.
Kad završimo još jednu obavezu.
Kad riješimo još jedan problem.
Kad postanemo “dovoljno dobri”.

I dok čekamo, život prolazi.

U isto vrijeme, sreću ne samo da čekamo, mi je jurimo, oblikujemo, uređujemo i pokazujemo. Pretvaramo je u sadržaj. U dokaz. U standard. A istina je jednostavna i pomalo bolna:
što je više pokazujemo, to je rjeđe zaista živimo.

Kao psiholog i porodični psihoterapeut, važno mi je odmah reći: u redu je da se razlikujemo u tome šta je kome sreća. Ne postoji univerzalna formula niti jedan ispravan način življenja. Onog trenutka kada počnemo nametati kako sreća treba da izgleda, gubimo kontakt sa sobom. A upravo to danas radimo.

Društvene mreže su stvorile novu definiciju sreće – onu koja mora biti vidljiva, stalna i savršeno upakovana. Sretni ljudi tamo nemaju sumnje, nemaju konflikte, nemaju umor. I kada svoj stvarni život uporedimo s tim slikama, neizbježno dolazimo do zaključka: nešto sa mnom nije u redu.

U terapijskoj praksi slušam drugačije priče. Priče ljudi koji “imaju sve”, ali ne osjećaju ispunjenost. Priče žena koje se smiju na fotografijama, a u sebi nose usamljenost. Priče roditelja koji vole svoju djecu, ali su iscrpljeni i krivi jer nisu stalno sretni. I ono što im najčešće kažem je – problem nije u vama. Problem je u slici sreće koju pokušavate dostići.

Dodala bih i jednu važnu dimenziju koja se često zanemaruje: sreća nije ista za svakoga. Za nekoga je sreća mir u kući i stabilna rutina. Za nekoga sloboda i mogućnost da bira i mijenja. Za nekoga osjećaj pripadnosti i bliski odnosi. Za nekoga profesionalno ostvarenje i osjećaj doprinosa. Za nekoga jednostavni trenuci – kafa u tišini, šetnja, vrijeme bez pritiska. I svi ti oblici mogu biti jednako vrijedni. Nijedan nije “ispravniji” od drugog. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da postoji jedna univerzalna verzija sreće koju svi moramo dostići.

Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.