Šta se krilo ispod Atik džamije i kako je to uticalo na procjenjenu starosti objekta!?

Temelji Atik džamije, srušene u toku ratne 1993. godine, prilikom obnavljanja su izbili na prvo mjesto arheoloških lokaliteta po brojnosti srednjovjekovnih natpisa na prostoru cijelog Zapadnog Balkana. U pitanju su 23 nadgrobna spomenika sa ćiriličnim natpisima srpske redakcije iz druge polovine 14. i prve polovine 15. vijeka, i više spomenika bez natpisa, ali sa krstovima i drugim znacima. O njihovom značaju, zbog medijske neslobode u vrijeme aktuelnosti događaja, danas zna veoma malo ljudi van stručne javnosti.

Šta se krilo ispod Atik džamije i kako je to uticalo na procjenjenu starosti objekta!?

Istraživanjem je otkriveno i da je najstarija bijeljinska džamija mlađa nego što se ranije smatralo. Istoričari su vjerovali da je ona podignuta kao zadužbina turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566), ali se istraživanjima ispostavilo da je zidana u vrijeme malo poznatog sultana Sulejmana Drugog (1687-1691).

Ponovno raspitivanje za ovaj slučaj, iznova pokreće problematične teme, koje su ga pratile. Magistar arheologije Mirko Babić, direktor Muzeja Semberije, ističe da je postojala realna mogućnost da ovi spomenici budu jednostavno izvađeni bagerom i kamionom odvezeni na deponiju smeća ili šljunkaru, gđe bi na dubini od 10-15 metara bili za sva vremena uklonjeni.

- Danas mi se čini kao da su neki moćni pojedinci to tako i planirali, obzirom koliko je tada bila naelektrisana atmosfera u vezi sa obnovom bijeljinskih džamija. To bi se tako najvjerovatnije i desilo da jedan dobar čovjek iz reda radnika na gradilištu nije „neplanirano izašao" iza čuvara tarabe i to javio u Muzej. Odmah sam sa kustosom istoričarem izašao na teren, a prvi spomenik kome sam prišao bacio je novo svjetlo na srednjovjekovnu istoriju Bijeljine. I sam sam razmišljao da li da pred tim ljudima pročitam šta piše, ali su se svi složili da je to nešto važno i da zaslužuje prekid radova zbog istraživanja.

Kakvo ste stanje zatekli?

-Tri strane temelja su bile povađene, ostao je samo jedan zid. Za njega se predlagalo da se konzervira i ostane na tom mejstu, jer su se u njemu lijepo viđeli ćirilični natpisi i izrezbareni krstovi. Islamska zajednica kao vlasnik tog zemljišta to nije prihvatila, i meni je to razumljivo, da bi vjernicima bilo neprijatno da se mole dok sa jedne strane stoje obilježja druge vjere, tako da to nije sporno. Međutim, prilikom vađenja tog zida temelja, spomenici su oštećeni više nego oni vađeni nasumično.

Otkud spomenici u temeljima džamije?

Pošto u blizini nije bilo kamenoloma, Turci su u okolini sakupili nadgrobne spomenike. Može se pretpostaviti da iz sela Popovi, istočno od Bijeljine, potiče najveći broj spomenika koji su uzidani u temelje džamije. Oni su razbijani i tesani da bi se upotrijebili kao građevinski materijal za temelje džamije. Na taj način je uništen čitav jedan epigrafski arhiv, ali su eto neki sačuvani i do danas.

Tada se mnogo pričalo o crkvi koja se tu nalazi. Da li je njeno postojanje potvrđeno?

Pravoslavna crkva i groblje su indirektno potvrđeni, na natpisima. Čak znamo ime ktitora crkve, Bjelosav Lučić, za koga piše da je „sahranjen u svojoj crkvi plemenitoj" i ime sveštenika, Bogele Gučevca, ali ko je njega rukopoložio i da li je taj priznavao autoritet Rima ili Carigrada, to mi za sada egzaktno ne možemo potvrditi.

Mediji iz Federacije koji su se protivili ovoj tezi, navode da izraz „u svojoj crkvi plemenitoj" znači da je osoba sahranjena u vjeri u kojoj je živjela?

To može reći samo onaj ko se ne razumije u ovu oblast. To uopšte ne znači to što kažete. Uostalom, ako imamo nadgrobne spomenike i sveštenika, logično je da postoji i crkva. Rekoh da ovim istraživanjima nisu pronađeni ostaci te crkve i groblja. Da li se ono nalazilo koji metar ili koji kilometar dalje, to mogu razriješiti samo dalja arheološka istraživanja.

Savremena nauka je u stanju da tačno identifikuje odakle je koji kamen donesen, i prije koliko je vremena isklesan. Prošle godine sam sa kolegama iz Slovenije pronašao kamenolom i pravi rudnik kamena u Dardaganima kod Zvornika, odakle su Rimljani prodavali kamene izrađevine u metropoli Sirmijum (Sremska Mitrovica). Tačno smo locirali odakle je koji sarkofag bio isklesan. Naravno, za ovakva istraživanja potrebni su novci, ali za to u RS ni u SO Bijeljina ni od koga do sada nismo mogli dobiti podršku.

Koji problemi su pratili arheološko istraživanje temelja?

Brojni su problemi pratili to istraživanje, počev od ekstremnih kvazinacionalnih pritisaka i sa srpske i sa muslimanske strane. Tu su svakako i limiti od strane OHR, koji je preko Komisije za zaštitu spomenika BiH imenovao multietničku ekipu eksperata da taj problem razriješe arheološkim istraživanjima, ali je dao rok od 15 dana.

Prvo smo se morali izboriti da to bude 15 radnih, a ne 15 dana ukupno, a zatim i da se uvaži da se istraživanje ne može obavljati ukoliko je temperatura ispod nule. U probleme svakako spadaju i totalno ignorisanje zaključaka naučnog skupa održanog 3. i 4. marta 2003. godine, i zakašnjeli nerealni zahtjevi da se umjesto džamije ovđe pravi novi multikonfesionalni muzej, sa skulpturalnim rješenjima i slično. Najgore je bilo porazno saznanje da u toj priči istina nikoga nije zanimala, nego samo kratkoročni interesi, u osnovi bazirani na prizemnim strastima.

Da li se istraživanje moglo ranije obaviti, da li se pretpostavljalo da je tu moguće arheološko nalazište?

Očekivao sam da se na ovoj lokaciji nalaze najznačajniji arheološki slojevi na prostoru grada Bijeljine. Sa kolegama iz Muzeja i bliskim spoljnim saradnicima godinama sam tražio da tu organizujem zvanično arheološko istraživanje, ali nije bilo razumijevanja za to. Danas mi se čini da su neki ljudi od autoriteta, možda sa pravom, smatrali da ova arheološka istraživanja mogu samo uznemiriti javno mnenje, te nisu nikad odobrili sredstva za ove namjene. Ja, kao arheolog, zamjeram više vlastima u Bijeljini i RS koje u periodu 1996-2001. godine nisu htjele da podrže arheološka istraživanja ovog lokaliteta.

Spomenici bez natpisa su prvo proglašeni za nepokretno kulturno dobro, što znači da se štite na mjestu nalaza. Kako ste dobili dozvolu da ih izmjestite u Muzej?

Upravo se na ovom primjeru najbolje pokazuje kako se naoko totalno suprotstavljeni antagonizmi srpskih i muslimanskih ekstremista, u stvari poklapaju. Neki „srpski intelektualci" su pisali peticije i zahtjevali da se na mjestu Atik džamije podigne Arheološki park sa multietničkim sadržajima svih religija.

Sa druge strane, odobrili su da IVZ poruši jedini sačuvani zid sa stećcima, za koji je Komisija predložila da se konzervira na mjestu postojanja. Meni su psovali Boga što prenosim spomenike u Muzej u decembru 2002. godine, a godinu kasnije su mi opet upućivali istu psovku, ali ovog puta što ne prenosim u muzej ostatak spomenika sa placa, kada je podignuta džamija. Uglavnom, ta priča je dostojna cijelog romana, i nekako sam uspio nakon 2 godine pregovaranja da sve spomenike prenesem u Muzej Semberije.

Da li je lokalitet ispod džamije adekvatno ispitan?

Da se samo ja pitam, ja bih taj lokalitet sa međunarodnom arheološkom ekipom sistematski istražio bar na još 300-400 kvadratnih metara, jer zaista smatram da arheološka istraživanja do sada nisu dala sve potrebne odgovore. To je potrebno i radi nauke i radi javnog mnenja, kako muslimanskog, tako i srpskog. U avgustu 2009. godine obavio sam na ovom lokalitetu manja arheološka istraživanja na mjestu proširenja zgrade Suda, ali opet ne mogu biti zadovoljan rezultatima, niti razumijevanjem lokalne zajednice.

Tada je na tom mjestu pronađena nekropola, uz sporenje da li ima veze sa ranijim otkrićima i kome pripadaju skeleti?

Multietnička šestočlana arheološka ekipa je nakon istraživanja izdala zvanično saopštenje, a ja sam kao rukovodilac istraživanja objavio u arheološkim časopisima dva stručna teksta o tom otkriću.

Međutim, javno mnenje je bez obzira na sve, očigledno pogrešno protumačilo ovu situaciju da su nadgrobni srednjovjekovni spomenici bili iznad skeleta koje smo istraživali oko džamije. Čak je većina ljudi tada smatrala da su tamošnji temelji džamije u stvari temelji nekadašnje crkve. Oživjela je narodna mašta, paljene su svijeće za zadušnice, pisane su peticije. Većina javnosti nije mogla da shvati da su se muslimanski stanovnici Bijeljine tu pored Atik džamije sahranjivali preko 4 stoljeća, sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Dakle, u takvoj atmosferi skoro niko nije ni pridavao značaj struci i činjenicama, nego su preovladavale strasti i fantazije. Stručnjaci su nekropolu datirali u period 16.-20. vijek, iako do kraja nisu sprovedene sve naučne ekspertize, jer se u ovom slučaju nisu vršila sistematska arheološka istraživanja. Nakon završetka istraživanja nekropole pored Atik džamije, svi skeleti su komisijski predati IVZ, koja je skelete ponovo sahranila, bar koliko ja imam saznanja.

Inače, skeleti sa arheoloških istraživanja se koriste za razne naučne analize, ali se ipak nakon toga vrši njihovo ponovno pokopavanje najčešće na istoj lokaciji, kako je to i preporučeno važećim međunarodnim kodeksima za arheologe i muzejske radnike.

Razgovarao: Marko Šikuljak

 

 

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA