Petogodišnja Rada u hraniteljki Biljani vidi drugu majku, oslonac, i zaklon od svih nevolja

Jedino znanje koje je imala vezano za dječiji odgoj i vaspitanje, jeste da je svako malo biće dobro i plemenito, i da su mu potrebni ljubav, briga i pažnja.

Međutim, život je mnogo više od pravila na papiru, a biti hranitelj predstavlja dvadesetčtveročasovnu brigu o djeci bez roditeljskog staranja.

Svako dijete koje je Biljana izvela na put, bilo je iskustvo za sebe. Djeca koja dolaze kod hranitelja sa sobom vuku traume iz prošlosti, nerijetko su zapuštena i asocijalna, a na hranitelju je da uz normalan život i stalni nadzor pronađe način zdravog razvoja i osamostaljivanja.

Koliko se Biljana pokazala kao uspješan hranitelj, potvrđuju dvije djevočice, danas mlade žene koje su izgradile svoj životni put i hrabro koračaju pred mnogobrojnim izazovima.

Svetlana Nešković je došla kod Biljane kao četrnaestogodišnja djevojčica i provela sa njom punih sedam godina. Danas je frizerka, osamostalila se i redovno posjećuje svoju hraniteljku, koja je u njoj prepoznala velikog borca.

Šeherezadi Hujdurović je imala 16 godina kada je povjerena Biljani na hraniteljstvo na period od sedam mjeseci, a danas je majka, ima svoju porodicu i redovan je gost kod Biljane vikendima na ručku.

Biljana se borila da Svetlana i Šeherezada prevaziđu traume iz prošlosti uz veliku pomoć bijeljinskog Centra za socijalni rad koji joj je redovno uplaćivao zakonitu mjesečnu naknadu od 600 maraka, kao i sav školski pribor, udžbenike, izlete i odlaske na more.

Težinu uloge hranitelja osijetila je kada joj je iz bolnice na privremeni smještaj povjerena sedmomjesečna beba Rada koju je, odmah po rođenju, napustila majka, a otac nije bio u mogućnosti da vodi brigu o njoj. Ova djevojčica heroj, uz Biljaninu podršku i pomoć je uspjela da prebrodi sve zdravstvene teškoće koje su je mučile od rođenja - od astme i bronhitisa, do otežanog razvoja u govoru i hodanju.

Nakon nekog vremena, sud donosi odluku da se Rada vrati ocu koji je nastanjen u Pilici, ali su nadležni iz bijeljinskog Centra za socijalni rad ustanovili da je djete zapušteno u očevom domu, i tu počinje ponovo Biljanina borba za njeno starateljstvo.

Uloživši sav svoj napor, a uz pomoć nadležnih institucija, Biljana dobija natrag Radu, a sa zvorničkim Centrom za socijalni rad se dogovara da mjesečnu naknadu od 500 maraka dijele na pola sa bijeljinskim Centrom.

- Kako dijete raste, povećavaju se i njene potrebe. Hranitelji u banjalučkoj regiji dobijaju 725 maraka, u istočnom dijelu Srpske 643, a ja i dalje primam samo 500KM. Na adresu zvorničkog Centra za socijalni rad poslala sam 15 dopisa sa molbom da mi se naknada uveća, ali od njih nisam dobila nikakav odgovor. Uprkos brojnim žalbama resornom ministarstvu, Ombudsmanu RS, nisam nailazila na razumijevanje, kaže Biljana.

Biljana je za trinaest godina rada kao hranitelj stekla ugled i priznanje u društvu. Osim prestižne nagrade "Žena godine" koju je dobila od bijeljinske Gradske uprave, u više navrata je učestvovala na konferencijama o hraniteljstvu u Vladi Srpske.

- Neki će se možda pitati zašto sam u početku pristala na iznos od 500 maraka, ali tada nisam imala drugog načina da se izborim za Radu. Bilo me je strah da će završiti u domu za nezbrinutu djecu. Vezala sam se za nju, a mislila sam da će se taj iznos povećati kako dijete raste, kaže Biljana.

Rada je danas petogodišnja zdrava i nasmijana djevojčica koja u njoj vidi svoju drugu majku, oslonac, i zaklon od svih nevolja, ali se Biljana osjeća usamljeno i napušteno u borbi da ovoj djevojčici obezbijedi što bolje uslove za njeno odrastanje.