Riješena velika egipatska zagonetka: Ko je sfingi ukrao nos

Ipak, jedna od najvećih misterija vezana je i za najveću skulpturu u svojoj vrsti - Veliku sfingu.

Kako je ova grandiozna statua mitskog bića sa ljudskom glavom i tijelom lava ostala bez nosa, pitanje je koje muči nauku od momenta od kada je otkrivena, a inspiriše pisce romana, scenarija, stripova pa čak i crtanih filmova.

Jedna od najrasprostranjenijih legendi kaže da su ga odstrelili Napoleonovi ratnici tokom pohoda na Egipat, ali postoje slike koje dokazuju da je Velika sfinga ostala bez nosa prije Napoleona, prenosi britanski Ekspres.

Međutim, kustos muzeja u Bruklinu Edvard Blajberg došao je do otkrića koje rješava ovu čuvenu egipatsku zagonetku.

Kao i mnoge njegove kolege i prethodnici, i Blajberg je vjerovao da je sfingi nos odgrizao zub vremena, pješčane oluje ili neka od sličnih pojava tokom dugih 4.000 godina koliko krasi Gizu.

Međutim, nakon istrage, on je došao do još jednog razloga zašto su mnoge od skulptura oštećene tako da im baš nos nedostaje.

Drevni Egipćani su predstavama sa ljudskim likom pripisivali velike i važne moći. Vjerovali su da se suština boga ili boginje može ugraditi u sliku, a kod smrtnika da bi dio pokojne duše mogao da naseli skulpturu te osobe.

Upravo zato, vandalizovanje ovih statua, smatra on, imalo je za cilj da deaktivira snagu slike, odnosno, da se kontretnim ikonoborstvom poremeti ili oslabi ta moć.

"Oštećeni dio tijela više nije u stanju da obavlja svoju funkciju. Bez nosa, statua više ne može da diše, odnosno uništavanjem nosa vandal zapravo ubija statuu i njenu moć", objasnio je on.

Tako na primjer, ako su na statui boga unuštene uši, to je značilo da on ne može da čuje molitvu.

Kod statua koje su predstave ljudi koje bogu prinose nešto, odsjecane su lijeve ruke kojom se nudi nešto.

Po istom principu se može pretpostaviti i da su se pljačkaši grobnica plašili da bi pokojnik mogao da se osveti ukoliko statua nije osakaćena.

Praksa nanošenja štete predstavama sa ljudskim likom datira još od početka egipatske istorije, istakao je Blajberg.

"Tokom istorije postojao je i veliki strah među faraonima da bi njihove statue mogle da budu oštećene pa su raznim dekretima propisivali oštre kazne za svakoga ko bi se usudio da im naudi. On je dodao da uništavanje statua tada nisu činili vandali.

"Ovdje nije riječ o vandalima koji su bezobzirno napadali i uništavali umjetnička djela. Njihova preciznost sugeriše da su ova oštećenja djelo dobro obučenih majstora" rekao je on.

Kako bi sačuvali svoje skulpture, Egipćani su ih smještali u gobnice ili hramove.

"Radili su šta su mogli, ali to očigledno nije bilo dovoljno", zaključio je Blajberg.