Radmila Martinović je rođena je Sremu, u Klenku, a u Bijeljinu je došla 1992. iz Banovića, gdje je 30 godina radila kao učiteljica.

Ovo nije bio njen prvi susret sa našim gradom, ovdje je davne 1961. godine završila Višu učiteljsku školu, odakle na službu odlazi u sela u okolini Banovića.

- U vrijeme kad sam ja radila u razredu je bilo i po 45 učenika. Učitelji su bili poštovai i cijenjeni. Išla sam u svaku kuću, da vidim kako žive djeca koju učim, i svugdje sam bila dobrodošla, priča Rada.

Kada se doselila u Bijeljinu, za nju nije bilo posla u struci.

- Radila sam samo nedelju dana kao učiteljica na zamjeni u Gornjoj Bukovici. Danas kada vidim kako se odnose prema učiteljima, kako se izgubilo poštovanje, nije mi žao što nisam radila u školi.

Kako je bila bez posla, na nagovor prijateljice, počinje sa uličnom prodajom.

- Išla sam po robu u Suboticu, Pazovu... Prva tezga mi je bila ispred robne kuće. Ubrzo sam odlučila da posao prijavim u opštini i da radim legalno. Dobila sam rješenje, plaćala zakup, bila sam prva koja je legalno radila ovaj posao, sjeća se Rada.

Rješenje je dobila 1994. godine i držala tezgu do 2014.

- Nisam prestala zbog godina, već što nisam mogla više da trpim da me gaze. Sve mogu u životu, ali ne mogu dati obraz i ponos, niti da trpim laži, a bilo je svega. Ali, ljudi smo.

Radine najčešće mušterije su oduvijek bili djeca i mladi.

- Niko na svijetu nema bolju djecu i omladinu. Godinama sam prodavala na ulici i nikada ništa loše nisam doživjela od njih. Uvijek su mi pomagali. Davala sam im i na veresiju, a kada donesu novac, ja ih pošaljem da kupe sebi nešto, meni je bilo važno njihovo poštenje, dug nikad nisam uzela. Divna su nam djeca. Kulturna, imaju osjećanja, empatiju prema starijima, vaspitani su. Najlakše je reći da mladi ne valjaju, ali treba ih razumjeti, ne kritikovati, i oni imaju svoje brige.

Dvadeset godina rada na ulici, u svim vremenskim uslovima, nije bilo jednostavno.

- I dan danas, i kad je toplo meni je hladno, jer sam se nazimila na betonu. Snijeg, mraz, vjetar... svega je bilo. Nekada sam molila boga da niko ništa ne kupuje da ne skidam rukavice da bi ih uslužila. Ali lagala bih kad bih rekla da nisam mogla da živim lijepo od ulične prodaje.

Njena tezga je bila je među prvim u Bijeljini.

- Oni što su bili mali kad sam ja počinjala, sada vode svoju djecu za ruku.

Trendovi su se tokom godina mijenjali, pa i potražnja, a Rada se trudila da uvijek ima ono što je aktuelno, a robu je nabavljala direktno od proizvođača.

- Imala sam i robu koju drugi nisu mogli da nabave. Na početku nisam imala auto, pa sam išla vozom ili autobusom, vukla kolica sa torbama sa robom. Jednom sa gomilom torbi ulazim u voz, stoje dva mladića, pitam da mi pomognu, kažu ne možemo. Čim sam stigla u Bijeljinu našla sam peglicu i kupila je. S njom sam svud išla.

Rada živi u Dvorovima sa sinom i njegovom porodicom. Baka je četiri unučeta. Penziju dobija iz Federacije, i još uvijek voli da svrati do mjesta gdje joj je bila tezga i popriča sa prolaznicima koji se obraduju kada je vide.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.