INTERVJU Branimir Mitrović: Odrastajući na ulici, naučio sam koje su stvari u životu bitne

Branimira Mitrovića svi poznajemo još od kako je kao mali dječak s ispruženom rukom stidljivo pitao za po neki sitniš u lokalnim barovima da bi majci i sebe kupio hljeb. Sa samo šest godina život ga je natjerao da zarađuje za svoju porodicu. Kako je odrastao tako je počeo prodavati i ruže po klubovima i obližnjim kafićima. Othranila ga je ulica i neki dobri ljudi. U svojoj ispovjesti za Bijeljina danas ispričao nam je da je imao dva puta - da postane lopov i kriminalac ili ono što je danas - pristojan i uzoran momak koji vrijedno radi i pošteno zarađuje.

INTERVJU Branimir Mitrović: Odrastajući na ulici, naučio sam koje su stvari u životu bitne

Na dogovoreni intervju Branimir je došao sa buketom cvijeća, izvinio se što je zakaznio par minuta i tako me već u startu potpuno oduševio svojom učtivošću i manirima. Branimir Mitrović poznatiji kao Brano danas ima 24-godine. U razgovoru se prisjetio svog djetinjstva. Kaže da je bilo jako teško. A kako i ne bi, kada se na ulici našao sa samo šest godina.

"Svi su me odbacivali od malih nogu. Imam bolesnu majku kući i ja sam morao da zaradim za nas. Nismo imali uslove za život. I tako sam krenuo da se snalazim. Dosta su mi u životu pomogli neki konobari. Oni su me i vaspitali i usmjerili na pravi put. Savjetovali su me - nemoj da kradeš, nemoj da radiš neke loše stvari i slično. Hvala Bogu uz pomoć tih dobrih ljudi, ja sam danas ovo što jesam " - priča Branimir i dodaje da nije bilo njih, vjerovatno ne bi završio ni školu.

Priča nam kako su mu stalno ponavljali, trebaće ti škola, a on je tada bio samo dijete koje to nije razumjelo niti ga je zanimalo. Ipak, poslušao ih je i završio osnovnu školu, a potom i srednju poljoprivrednu. Danas ima svoj posao - izrada buketa i dostava cvjeća 24 sata dnevno, a pravi i poklone od slatkiša, kao i cvjetne aranžmane za svadbe.

"Radim sve isto kao cvjećare, samo od kuće. To je inače bila moja ideja. Cvjećare rade do 19,20 sati. Moja ideja je bila što ne bi uveče kada su cvjećare zatvorene pokušali prodavati cvijeće. Moguće je naručiti bukete po želji, zavisi ko šta želi i kome šta treba. Pomogli su mi i neki vlasnici cvjećara. Imamo baš dobru saradnju" - ispričao nam je Branimir kojem je želja da jednog dana ima svoju cvjećaru i kako kaže, da u njoj zaposli dva radnika s biroa.

Odrastajući na ulici, na svojoj koži je osjetio kakvih sve ljudi ima. Procjenjuje da je 50 odsto dobrih i da isto toliko ima loših, ali kako sam kaže nikada nije bio zlopamtilo.

"To ti je isto kada padneš i povrijediš nogu, ustaneš i ideš dalje. Tako je i u životu, tako sam ja naučio da se borim. Bilo je ljudi koji su me navraćali na loše stvari. Nudili su mi da radim prljave poslove da kradem, da prodajem drogu i slično. Te ljude sam sklonio u stranu. Uvijek sam trčao po savjet konobarima koji su brinuli o meni, neću da pominjem njihova imena, jer ne žele da se eksponiraju, njima sam sve pričao i mnogo sam im zahvalan na svemu što su učinili za mene" - iskren je Brano.

Branimir izdržava svoju porodicu, majka mu oko posla pomogne kada može, a stariji brat radi na dnevnicu. Iako je stariji, kaže da se ne može baš pouzdati u njega. Na pitanje kako je onda on izrastao u odgovornu i vrijednu osobu, kazao je da je imao sreće što je upoznao dobre ljude koji su ga gledali kao svoje dijete.

"Ja sam odrastao nosajući smeće u kafićima. Pomogao sam i ja konobarima, a oni su mi plaćali za to. Nosio sam i gajbe. Znao sam svako jutro da poranim i ustanem za dvije marke da postavim baštu i uvečem da je sklonim. Ne bude to na kraju samo dvije marke, nabace oni meni još, počaste me. Tako su me naučili da imam obavezu i da steknem radnu naviku i sačuvali su me od loših ljudi s lošim namjerama. Ja sam im na tome neizmjerno zahvalan" ističe Brano.

On kaže da je tako i naučio da se bori i da zarađuje, da čeka da mu neko nešto da. A dobijao je od njih i dragocjene savjete.

"Najdragocjeniji savjet koji sam dobio bio je da ne prevarim nikoga, da ne kradem i da budem dobar sa svima s kojima mogu kao i da poštujem starije. To sam i prije radio. Ali najviše mi smeta kada mi danas dođu ljudi koji su me prije ponižavali, lupali mi čvoke i slično, a sad dođu kod mene i mole me recimo da im dam ružu. Ja sam njima rekao, vidite kako se okrene ploča" - ispričao nam je Branimir.

Zadovoljan je i zahvalan što uz sve prepreke danas ima pristojan život i kako kaže što nije postao klošar.

"Znaš šta je najveći problem ove današnje djece", kaže Branislav i nastavlja da objašnjava - "Što očekuju od mame i tate da im daju pare. U redu je to sve, da te roditelji finansiraju, imam ja dosta takvih drugara, ali treba mladi sami da se potrude, da zarade sebi i zasluže posao. Ja recimo, imam druga koji traži posao, a Boga moli da ga ne nađe. Ja mu kažem ajde prodaji sa mnom ruže, evo uvešću te ja u posao. On neće. Nađe posao u auto perionici, međutim, ni to mu ne valja. Ja mu kažem druže, bukvalno ti nećeš da radiš" - priča Branimir.

Branimir je i dijete sa manjim poteškoćama i član Aktiva mladih sa invaliditetom pri koaliciji „Kolosi", ali kaže da je njegovo zdravstveno stanje sve bolje s godinama.

"Ja sam inače dijete sa posebnim potrebama, ne baš teškim, nego sa lakšim. Imam i epilepsiju. Prije sam morao piti tablete zbog toga, a sada ih ne pijem. Kako sam rastao ta moja bolest je postepeno nestajala hvala Bogu" - kaže Brano i dodaje da i dalje ide redovno na kontrole.

Život ga je od malih nogu naučio da se bori i brine o sebi i svojim bližnjima, te je tako naučio cijeniti i stvari koje svi mi uzimamo zdravo za gotovo.

"Ja sam bio zadovoljan i s jednom markom. Znao sam da kupim kilogram hljeba, da se najedemo ja i majka i da mirno spavam. Znao sam ja biti i gladan, ali meni to nije smetalo. Bolje što je tako bilo, jer sad znam da cijenim pare, a ne da ih razbacujem na neke gluposti" - kaže ovaj 24- godišnjak koji govori poput nekog mudrog starca iz čijeg se iskustva može mnogo naučiti.

MUŠKARCI VIŠE NE PRILAZE DJEVOJKAMA KAO PRIJE

Branimira znaju svi u Bijeljini. I on poznaje sve, a prodajući ruže i boraveći često u kafićima, dobro je upoznat i sa tuđim ljubavnim mukama. Kaže da je često znao i tješiti one koji raskinu veze pa tuguju uz piće u kafani. Međutim, često svjedoči i srećnim završecima pa poznaje i dosta parova koji su završili u braku, a on je na početku njihove veze dostavljao cvijeće i poklone djevojci.

"70 posto žena voli cvijeće, ostale više vole čokoladu ili nešto slično. Ja inače pravim i poklone sa slatkišima. Nađe se za svaku mušteriju prikladan poklon" - kaže Brano i napominje da je veliki problem što današnji momci ne prilaze djevojkama. Za takvu situaciju okrivljuje Fejsbuk i Instagram.

"Muškarci ne prilaze djevojkama, kao prije. Nema toga više. Pošalju mene da joj dam ružu i da je pitam za ime. Ja im kažem, priđi joj ti i pitaj je. Ja sam svoj posao uradio, ne mogu ja umjesto tebe pričati s njom. Djevojke se potrude i srede se kada izlaze u grad, ali niko to ne primjeti više, jer svi gledaju samo u svoj telefon. Muškarci gledaju slike na Instagramu, a nemaju hrabrosti da priđu. Sve je drugačije kad ti djevojku u oči pogledaš " - objašnjava Brano i kaže kako je mnogo veza on spojio koje su na kraju završile i brakom.

SREĆA JE DA SAM ZDRAV I DA NISAM U INVALIDSKIM KOLICIMA

Primjećuje da ljudi uglavnom danas novac troše na neke stvari koje im baš i nisu potrebne i da novcem pokušavaju kupiti sreću.

"Ima ljudi zalete se, kupuju telefone od 1000 i više maraka, meni to nije bitno. Meni je bitno da su oko mene ljudi srećni. Da nekome pomognem, da nešto lijepo uradim za nekoga iako to neki znaju i iskoristiti. Ja to ne gledam, jer kada su oko meni ljudi srećni meni je puno srce" ističe Branimir.

Pričajući o sreći, pitali smo ga‚- Šta je za njega sreća u životu? Odgovorio je - Da sam zdrav i da nisam u invalidskim kolicima".

"Džaba nekome milioni, kuće, kule i gradovi ako on ne može da stane na noge i ako nije zdrav. Ja sam srećan i kad imam 10 feninga, jednu marku ili 10 maraka u džepu. Ma ne moram ništa imati nek imam samo da jedem meni je dosta. Ne treba mi puno" - ističe Branimir.

Danas je zadovoljan kako žive on i njegova porodica. Bilo je problematično dok su bili podstanari, ali kako je njegova majka naslijedila očevu kuću, ne plaćaju više kiriju i imaju svoj dom. Sada je mnogo lakše, tvrdi.

"Prošao sam sito i rešeto i svima mogu poručiti da se nikad ne predaju. Ja sam padao hiljadu puta i bio u nekim lošim situacijama. Nisam imao šta da jedem. Ali važno je ne gledati iza sebe, nego nastaviti naprijed. Što više gledaš nazad, to više toneš. Gledaj u budućnost i ispred sebe" - poručuje Brano.

I dok sam slušala Branimira kako govori, sjetila sam se riječi velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića koji je možda najbolje definisao sreću - Ko misli da je srećan, on je zaista srećan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA