Sudeći prema antologijskom izboru aforizama i humorističko-satiričnih pjesama "U neobranom grožđu" (koji je priredio Grujo Lero) naše aforističare "oblači" politika, a "skida" socijala ili - kako to reče aforističar Živko Vujić: "Ne idem više od nemila do nedraga, već od kontejnera do kontejnera".

Izbor između goreg i još goreg života, omeđen politikom - kao jedinim suncem koje nam izlazi i zalazi - i socijalnim propadanjem protiv koga nema lijeka, jer ništa bolje ne (ra)steže bore od gladi, dominantna je tema ove antologije.

Ako za aforizam vrijedi misao: "Dozvolite da - govoreći o drugima - kažem nešto o sebi", onda se može reći da živimo u dobu koje najbolje opisuje aforističar Živko Gavrilović: "Ko istini gleda u oči - brzo ih sklopi".

ISPRALI SU MU MOZAK. UMRIJEĆE ČISTE SAVJESTI!

Aforizam je gimnastika duha. Dašak adrenalina u vidu univerzalne metafore - koja polazi od banalnog problema, a zaokružuje ga antičkim epilogom. Smijeh liječi i kada govori istinu (o kojoj ekonomisti i profesionalni političari ćute!):

"Naš nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 100 dolara i 1 000 metaka" (Miladin Berić). Ili: "Da bi ispunila evropske uslove, Srbija se mora razletjeti na sve strane" (Bojan Bogdanović).

"Isprali su mu mozak. Umrijeće čiste savjesti!" - reče poučno Nebojša Borovina.

Nekada se znalo - kako napišu istoričari (pobjedničke strane, naravno) tako je i bilo. Danas morate konsultovati aforistiku, kao neprikosnovenog hroničara svakodnevice, čak ako i želite da skoknete do običnog "Fejsbuka" našeg nasušnog?!

"Taman kada je deda otkrio "Fejsbuk" - Sveti Petar ga je dodao za prijatelja" (Srđan Dinčić)...

I jedan dobronamjeran savjet - ne uzdajte se u novinare, jer: "Novinari su krivi za katastrofalno stanje u našoj zemlji. Objektivno izveštavaju sa terena" (Rade Đergović).

ŽIVOT JE NAJBOLjI LjUBAVNIK. NIKO ME NIJE ..... KAO ON!

(Gladan) stomak odavno je zamijenio mjesto sa srcem i glavom. Naši ljudi imaju sve više dilema, ali one nisu filozofske prirode i tiču se golog, a ne boljeg života.

Gro dilema "radnog čovjeka" može se sažeti u misao Slobodana Živanovića: "Ne prekidajte štrajk. Možda Vam je posljednji?".

Ipak, ima i drugačijih poruka - koje bude nadu: "Nepopravljivi sam optimista: juče, danas, malo sutra..." (Dragan Ilić).

A kako stojimo sa slobodom umjetnika? Stanje naše "avangarde" može da stane u priznanje koje zvuči kao da je dato pred nekim sveštenim licem ili policijom: "Živim od pisanja. Potpisujem čekove bez pokrića" (Milivoje Jozić).

Da ne bude sve sasvim crno, pomislimo da uvijek postoji rješenje. Recimo, mogućnost svojevoljnog izbora. I taman kada se toga sjetite, presiječe vas Ekrem Macić nepogrešivom dijagnozom suštine svakih izbora na ovom tlu: "Uskoro će izbori. Ovo je prilika da se prisjetimo naših mrtvih".

Uostalom, koga briga za političare! Ništa se ionako ne može promijeniti, jer: "Vođa se ne oslanja na pametnije - lako popuštaju" (Dragutin Jokić).

Ali nisu ni vođe baš za sve krive. Ima tu i "sistemskih problema": "Zakoračili smo u demokratiju, gdje nam se gubi svaki trag" (Momčilo Koprovica).

Postoje afirizmi koji su - urnebesno tužni ili banalni do najtragičnije iskrenosti. Vjerujem da bismo svi, bez obzira na pol, potpisali aforizam Jelene Kujundžić: "Život je najbolji ljubavnik. Niko me nije .... kao on!".

JEDNOM SE ŽIVI. U SRBIJI I NE BI VALjALO VIŠE

Stanje u politici, tj. presipanje iz šupljeg u prazno, najbolje opisuje joneskovski aforizam Gruja Lera (koji možda i nije imao politiku u vidu kada ga je pisao): "Perica: Kad su na nogama - nokti, zašto na rukama nisu rukti?"

U narodu čija se istorija sastoji od beskrajnog niza izbjeglištava - "I Adam i Eva su bili izbjeglice" (Gojko Mandić) - sarkazam je preuzeo primat nad smijehom:

"I kad protiv nas obustave sve procese, mi ćemo biti izgubljeni slučajevi" (Milan. J. Mihajlović).

Narod smo koji pamti "kao slon". Zato "dobro znamo" granice svoga etnosa, mada su one specifične i promjenljive. (Ima nas svugdje, što bi rekla dijaspora).

Dakle, gdje živimo i dokle nam važe lične karte? "Srpska zemlja je tamo gde su srpski grobovi, s posebnim osvrtom na masovne grobnice" (Goran Mrakić).

Šta da se radi? Kakva je da je - zemlja je naša. Makar bila ilovača. Samo i patriotizam ima svoju evoluciju (nije Darvin jedini). "Neću ja nikada izdati Srbiju. Postoje za to plaćeni ljudi" (Goran Mišković).

I baš kada pomislite da nema dalje, demantuje vas Vladica Milenković - Vlajče: "Jednom se živi! U Srbiji i ne bi valjalo više".

GOSPODI, POMILUJ! NE MOGU NI JA DA STIGNEM NA SVE STRANE.

`Ajde što nam politika, socijala i patri(j)ote dolaze glave, ali imamo čak i većih problema?! Šta je starije - kokoška ili jaje? Prevaziđeno pitanje.

Šta je, dakle, naš najveći problem danas? "Naš problem je u sledećem: Znamo ko je kriv, ali ne znamo koga treba kazniti" (Raboš Rakijaveli).

Možda bi bilo najbolje za sve okriviti "otuđene" političare (koje smo sami izabrali): "Političke laži su na velikoj ceni. Što veća laž - veća funkcija!" (Ljubomir Ćorilić).

Ili organe reda koji samo rade ono što im kažu: "Policija ne mora rasvjetljavati ubistvo. Čovjek je upucan u po bijela dana" (Milad Obrenović).

Od toliko problema koje smo sami sebi napravili odavno bismo se uhvatili za vratove - kao što to i činimo sa periodičnim istorijskim zadovoljstvima, da nije i onih sa strane (spoljni neprijatelji, naravno) koji nam udaraju na (zajednički) obraz. Kako se tek suprotstaviti jačima od nas samih, ma koliko je teško povjerovati da takvih ima?!

"Na pragu smo Evrope. Zato brišu noge od nas" (Vasil Tolevski).

Blaženi neka su strani neprijatelji! Domaće već odavno (pre)poznajemo - gledamo se svako jutro u ogledalo.

U društvima koja hronično pate od viška neprijatelja sasvim je logično da se jave samozvane mesije koje imaju samo jedan cilj. Da budu "humani" i da odmijene onoga koji je već odavno digao ruke od nas:"Gospodi, pomiluj! Ne mogu ni ja da stignem na sve strane" (Jovo Nikolić).

Amin.

ZA OVAKVO STANjE NEMA IZGOVORA. NI EKAVSKOG NI IJEKAVSKOG.

Očekujući socijane nemire koji se stalno najavljuju i koji se nikada ne dešavaju, mi stalno pomjeramo granice trpeljivosti. Zna li Ginis za nas?

"Pljačka veka kod nas traje sto godina" (Aleksandar Čotrić).

Ali, naš narod je trpeljiv. Tako malo mu treba za sreću. Tako malo da uspješno stane u jedan dobar aforizam: "Zašto da se kupam? Slana koža me podseća na more" (Nenad Ćorilić)

Narodna maksima kaže: "U se, na se i poda se". Zapravo, to je nenapisani predizborni program prosječnog lokalnog i globalnog političara sa ovih prostora. Foto-robota, tako reći.

"Mršavi žive duže. Debeli lepše" - kao da parafrazira Dušan Puača.

Pa, kakvo je to stanje u kome živimo? Kako ga objasniti, a da bude definisano tako da se nema šta ni odbiti ni dodati?

"Za ovakvo stanje nema izgovora. Ni ekavskog ni ijekavskog" (Stanislav Tomić).

TOPLA (PRE)PORUKA ČITAOCIMA

Povodom 1. aprila - Svjetskog dana šale književnik iz Republike Srpske Grujo Lero priredio je antologijski izbor aforizama i humorističko-satiričnih pjesama pod nazivom "U neobranom grožđu".

Izdavač je banjalučki "Nosorog", knjigu je odštampala "Grafosemberija" iz Bijeljine, a recenziju napisala prof. dr Zorica Turjačanin. U zborniku je zastupljeno 29 autora - učesnika 8. Međunarodnog festivala humora i satire "Bijeljina 2011".

Ova knjiga se preporučuje sama. U njoj nema ništa što nam se nije dogodilo ili što se neće dogoditi. Otuda najuspjeli aforizmi iz ove antologije liče na priznanja izrečena pred nadležnim organima ili (ne daj, Bože) na samrti.

I, na kraju, poruka čitaocima. Ako ne volite da čitate aforizme, počnite da ih sami pišete! Jer, ako već niste, postaćete junak tuđeg aforizma.

Bolje je da sami priznate!

Priredio: Nenad TADIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.