U životu ovoga Kozarčanina po rodu i porijeklu, Majevičanina po tazbini, a Semberca po novom ognjištu mnogo toga događalo neočekivano i iznenada - oštro i silovito - od srećnog ranog djetinjstva, pa do krvavih ratnih stradanja u kozarskoj epopeji. Samo ga je usud spasao da ne doživi sudbinu hiljada njegovih vršnjaka - kozaračke djece - ljeta 1942. godine. Kasnije mu je život išao „prirodnim" tokom. Sada je uzoran otac i brižan djed. Uspomene na sve to nikada nisu iščezle. Zdravko ih je „pokupio", odredio im je mjesto u svojim sjećanjima, pa im se pokatkad vrati. Oduži im se i zahvali što su ga „okalile" za sve kasnije - doduše, manje opasne trenutke koje je imao u životu.

Životno preplitanje: rađanje, nizanje i čuvanje uspomena na te događaje, koji su nailazili po usudovom redoslijedu, počelo je Baćinim rođenjem 1937. godine u Velikoj Žuljevici kod Novog Grada. Krenulo je onako kako to samo može biti na Kozari - razigrano i raspjevano na plandištima i livadama, na zborištima i prelima, uz ognjište i tamburicu... Stvarana je tako idilična životna šarenica, koju sada ovaj književnik pretače u stihove i prozu, pjeva ih uz djedovsku tamburicu, fotografiše ih - kiti ih i čuva od zaborava.

A onda, kako to biva na ponosnoj Kozari, uslijedila je usudna smjena događaja u Baćinom životu - kozaračka epopeja. Zbjegovi, stradanja, jauci, krv, strah... Sve odjednom i nenadano. Imao je samo šest godina kada su ustaše u neizvjesnost potjerale veliki zbjeg sa Kozare - žene, djecu, starce, bolesne... U toj koloni, koja je vodila pravo u pakao - u Jasenovac bila je i uplakana i uplašena, ali ljupka djevojčica iz familije Grublješić - Baćina komšinica, potonja glumačka diva Božidarka Frajt.

I opet neočekivano - Baćo ispada iz zaprežnih kola, punih kozaračke djece povedene u pakao. Srećom, u sveopštoj gunguli to niko nije vidio. Nisu ga primijetili ni krvoločni gonioci Kozarčana - sakrili su ga oblak prašine od brojnih zaprega, duge kolone zatočenika i gusta kozaračka šuma: ostao je na rodnoj Kozari.

Život ide dalje. Kozara i Potkozarje vidaju krvave rane. Rijetki preživjeli izlaze iz zemunica, iz gustiša i skrovišta, pa se vraćaju na popaljena ognjišta. Okupljaju se, pomažu jedni drugima, traže nestale... Nastaju za Zdravka neke nove, čudnovate dječije slike zavičajne u rodnoj Velikoj Žuljevici, sada opustjeloj, utihloj i popaljenoj, pa se ponovo, kao i one prije njih, srećne i bezbrižne, urezuju u dječije pamćenje - sada opore, bolne i gorke. Doduše, poneka, ipak, biva lijepa, pa je mali Zgonjanin "trpa" u svoju šarenicu uspomena.

Među njima su pronađeni predmeti na zgarištima - rudarske lampe, momački štap komšije Grublješića, Božidarkinog oca (i sada taj štap Baćo čuva, ovdje u Bijeljini), tamburice i torbe, ali i kruške medvake - vedra kozaračka jutra.

Onda, opet usudno - neočekivani, ali obavezan odlazak dječaka u bijeli svijet - na školovanje u Sarajevu, a zatim službovanje u Tuzli i Sarajevu...

Ponovo se redaju životne slike iz novih zavičaja, pa se, kao i sve one ranije, slažu u Baćinoj šarenici. Sada su skoro idilične, ali su Kozara i Kozarčani uvijek u njima - iskreni, otresiti, odlučni, prisni i dobroćudni. U šarenici njegovih uspomena sada su još i Majevičani i Semberci, takođe, mileni kao i njegovi Kozarčani, jer ima mnogo sličnosti između Kozare i Majevice, Potkozarja i Semberije. Topla su ognjišta i tamo i ovdje u blizini Drine, ukusne su i kruške, jabuke i šljive, isto su im pitke rakije, vedra su im i jutra.

A šarenica se sada, šezdeset godina nakon kozarske epopeje, napunila do vrha. Baćo je odlučio da u njih uvede reda, da pospremi uspomene - slično onome kako to djevojke čine sa svojim ruhom. Baćo ih je počeo slagati polako i skoro pobožno. Prvo su krajiške, a potom i sve ostale - krenuo je kratkim pripovijetkama o uspomenama na svoje Krajišnike.

"I danas, kad god odem u rodni kraj, volim posjetiti mjesto gdje je bila kuća stare Stane Prokine. Ko zna, možda je baš ta baka bila spisateljica moje vjere u ljubav, pa zato uvijek u crkvi zapalim svijeću za pokoj njene duše, ali i za duše mojih Kozarčana, dragih likova koje više ne mogu sresti na ovozemaljskim putevima i raskršćima" - kaže Zgonjanin.

Redale su se tako uspomene, a književnik Baćo ih je pretakao u stihove:

Tri su rijeke u mom zavičaju:

Una - bistra k'o suza u oku,
Strižna - modra,
Sana - srebrnasta.
Krajinu su vodom opasale -
Grmeč ljuti, Prosaru planinu i
Kozaru - majku proslavljenu.

O Zgonjaninovoj poeziji književnik Vuk Krnjević zapisao je i ovo: "Kao čovjek velikog životnog iskustva Zdravko Zgonjanin je u svojim lirskim zapisima težio, i uspijevao, da vaspostavi autentičnu slikovitost prvobitnih događaja - i u mladosti i u zrelosti, a naročito u djetinjstvu.

"Baćin zemljak - književnik Dragan Kolundžija zapisao je: "Dok čitam pesme Zdravka Zgonjanina - Baće, pesme prepoznatljivih slika i zvuka, ja ih vidim i čujem, osećam i razumem, prihvatam i ne prihvatam, pozdravljam i kritikujem, hvalim i kudim, biram i zrno od kukolja odvajam.

" Pričom, ali više stihom Baćo Zgonjanin je pretako i redao uspomene iz svoje šarenice i o modroj Majevici, plodnoj Semberiji, plahovitom Podrinju, žitorodnoj Vojvodini...

Znalački je sredio sve svoje uspomene. Sve potaman i na mjestu koje im pripada. Objavio je nekoliko zbirki pjesama i kratkih priča, a onda se latio foto-aparata. U stvari, možda je svojom "smenom" prvo i počeo sređivanje šarenice uspomena. Najprije je fotografisao svoju obnovljenu rodnu kuću u Velikoj Žuljevici, a potom mnoge majke Kozarčanke u crnom, djeda po majci Luku Ljiljka, Zgonjaninsko raskršće, Vujanovića kuću u Žuljevici.

A onda je krenuo dalje - fotografisao je sve što mu je bilo u šarenici - kuće na Romaniji, na Majevici i u Semberiji, ovčare-nomade na Mrakovici ispred istoimenog kozaračkog hotela, zatim avion u Međuvođu, polazak u svatove, karabituše lampe, rudare iz Lješana, Tobut na Majevici, rijeku Sutjesku, kozaračku i majevičku nošnju, Skadarliju u jesen, drage prijatelje, književnike...

Stotine fotografija. Sve dokumentarne, autentične. Ima ih dosta i umjetničkih, sa visokim stepenom kvaliteta. Baćo se, ipak, odlučio za dokumentarne snimke. Možda je to zbog njegovog sređivanja uspomena. Nastala je tako cijela galerija. Ima ih na stotine.

Kada se okane stiha i fotografske blende, Baćo se u ravnini ravnoj - u Semberiji, ili u Priboju na Majevici lati krajiške tamburice, pa joj prebira žice. Reda im kajdu za kajdom. Sliva ih u pravu pravcatu krajišku simfoniju...A onda, nenadano, grunu i drčne majevičke arije uz tamburicu sa Kozare.

Slažu se tako zvuci tamburice i majevičko-semberski stihovi - zvuci vedrih jutara svih zavičaja Baće Zgonjanina.

Tekst i fotografija: Tihomir Nestorović

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.