"Sfumato" svojim slikama uljepšao odjeljenje bijeljinske pedijatrije

-Ideja da poklonimo slike je došla spontano, poziv doktorice se dogodio u pravi trenutak, kaže Spomenko Đekić, vlasnik slikarske radionice "Sfumato" za portal Bijeljina Danas.

Pošto su u radionici imali veliki broj poluzavršenih slika koje su ostavili autori, kako kaže, zajedno su u radionici smišljali šta bi mogli uraditi sa njima, a baš u tom trenutku je uslijedio poziv doktorke Ivke.

-Ona je na poklon dobila sliku jedne naše polaznice koja ju je oduševila, pa je došla na ideju da nas pita da li smo zainteresovani da im poklonimo nekoliko slika, što smo odmah prihvatili. Za par minuta smo sve dogovorili i ostalo je samo da vidimo koliko imamo slika koje su sa dječijim motivima. Bilo ih je 30-ak, te se doktorica baš obradovala kada je to čula, a i nama je bilo neizmjerno drago. Zaista je lijep gest i vjerujem da će prostorije gde su mališani biti toplije i da će im bar malo razvedriti vrijeme provedeno u njima.

Prema riječima Dr Ivke Džuveleković, načelnice Odjeljenja za pedijatriju bolnice "Sveti Vračevi" u Bijeljini, bolesnička soba je prostorija u kojoj pacijent, tokom hospitalizacije, provodi najviše vremena. I bez obzira na to što su sobe u bijeljinskoj bolnici lijepo uređene, komforne, sa dva kreveta, osvijetljene prirodnom svjetlošću, uredne, okrečene....ipak su sve iste, bez topline i emocije.

-Onog dana kada sam na poklon dobila sliku koju je naslikala jedna mala, dječija ruka, shvatila sam da je to idealan i vrlo simboličan način na koji će djeca djeci pružiti podršku. I pošto smo svi imali isti cilj, dalja realizacija je išla brzo i jednostavno. Pozvala sam gospodina Spomenka Đekića, iz Slikarske radionice „Sfumato", koji se na moj predlog, nakon prvobitnog iznenađenja, oduševio i bez dvoumljenja mi poklonio 30 slika,  kaže dr Džuveleković.

-Uprava Bolnice je u naredna tri dana obezbijedila uramljivanje i postavljanje slika, a bolesničke sobe i prostorije na Odjeljenju pedijatrije su dobile neku drugu nijansu, topliju, prisniju, kaže doktorka Ivka.

-Sa druge strane, pored toga što smo svi zajedno uradili nešto lijepo za najmlađe i bolesne, djeca iz Slikarske radionice „Sfumato" su dobila i priliku da pomognu drugarima i moram priznati, da su to uradili sa oduševljenjen i elanom koji samo djeca imaju - ističe načelnica pedijatrije.

U najavi je i dalje uređenje bolesničkih soba Bolnice, a u saradnji sa Slikarskom radionicom „Sfumato".

SPOMENKO ĐEKIĆ: SA DJECOM SAM SVOJ NA SVOME

Osnivač radionice "Sfumato" Spomenko Đekić, slikarski je majstor zaslužan za mnoge humane i lijepe stvari u našem gradu. Jedna od njih je svakako to što svoj zanat i talenat nesebično prenosi na mlade ljude.

-Svako dijete je nadareno, samo što ono tokom školovanja i odrastanja to zanemari ili nema želju za likovnim izražajem. Slikarstvo je kao maraton, svako može doći do cilja, s tim da će talentovani i nadareni brže stići do njega, bitno je samo to njegovati i usavršavati - kaže Đekić.

Pitali smo ga kako je izabrao taj put i nije se posvetio drugoj vrsti karijere, budući da je bio najbolji slikar u klasi na Akademiji.

-Nisam bio najbolji u klasi i smatram da je to individualno i do posmatrača, samo sam na četvrtoj godini studija dobio nagradu za slikarstvo od strane Akademije koja se daje jednoj osobi u klasi, ali pretenciozno bi bilo od mene da kažem da sam bio najbolji, skroman je Đekić.

Misli kako je put izabrao njega, jer je to sve bio kako navodi, splet okolnosti, a i sa djecom se kaže osjeća među svojima.

-U slikarsku radionicu u Zvorniku sam se upisao u petom razredu osnovne škole, kao neko ko pokazuje afinitete ka tome, a ne kao neko ko je dobar ili nadaren. Tu sam upijao potrebna znanja, upoznao sve tajne zanata i napredovao. Zaista sam se iznenadio kada mi je saopšteno da sam odabran za novog pomoćnika i tek tada sam uronio dublje u materiju kako radionica funkcioniše i kako treba da se radi sa polaznicima. Tu sam ispekao zanat i jako zavolio kako rad sa drugima, tako i cjelokupnu atmosferu, jer je sve u potpunosti opušteno i tolerantno, za razliku od škole gde je sve dosta rigidnije. Prija mi ta opuštenija atmosfera, a i sam sam jedno veliko dijete, tako da sam sa polaznicima na istoj talasnoj dužini i dobro funkcionišemo, jer sam među svojima, navodi Spomenko.

Đekić je rođen u Sarajevu i kako sam kaže, ništa ga sem toga ne vezuje za taj grad, dok Zvornik smatra svojim gradom jer je tu odrastao. Banja Luka je odabrana u saglasnosti sa nastavnikom radionice u Zvorniku pošto je tamo najviše poštovan stil kojim je htio da se bavi, a to je klasično slikarstvo. Hiperrealizam je bio pravac kojem je jedno vrijeme bio najviše usmjeren. Gledajući njegove radove često nije jasno da li je fotografija ili slika.

-Hiperrealizam je bio moj hir i odgovor umjetnosti koja nam se servira, gdje je sve bespredmetno, bezoblično i "intelektualno", dok mi je hiperrealizam bio negdje u potpunosti drugi pogled na sve što nam se servira i što smo učili, gdje je savršen crtež obavezan i ne smije imati ni jednu jedinu grešku. Tek poslije toga to treba istim kvalitetom da se i oslika, kako bi se oko posmatrača moglo zavarati i da se on zapita da li je to slika ili fotografija. Mada sam se i u taj pravac brzo razočarao, jer sam vidio preveliku upotrebu pomagala poput projektora i štampanja na platnu, a potom slikanja preko toga. Klasični, odnosno takozvani akademski realizam mi je sada najzanimljiviji i uzvišeniji. Kao što vidite, pobornik sam klasicizma, ističe Spomenko.

Na pitanje gdje je danas umjetnost u moru šunda i kiča koji se promoviše i koji nas okružuje i šta bi stari majstori rekli za ovo vrijeme kojem svjedočimo, kaže: Danas nema umjetnosti, to jeste, sve je danas umjetnost, što bi rekao Marsel Dišan.

-Izgubilo je svoju svrhu i umjetnost je danas potrošena riječ, ne znači više ništa i nema težinu. Potrebno je pronaći novu riječ za ono što je umjetnost prije označavala. Danas su svi umjetnici, svako ko kupi platno i kistove pomisli da je umjetnik. To je vrlo sumnjiva i laskava titula, jer utiče na psihu čovjeka i on se lako umisli, a umišljen čovijek neće raditi na sebi, te je to jedna velika klopka. Upravo na nju svoje polaznike upozoravam i iz tog razloga potenciram da smo mi slikari i zanatlije, nikako umjetnici i da treba da radimo na sebi. Umjetnost će doći sama po sebi, a prije svega nije na nama da kažemo da smo umjetnici, to je isključivo na posmatraču i publici, ocjenjuje Spomenko Đekić.

Kaže da, što se tiče starih majstora i njihove reakcije na današnju umjetnost, možda bi se samo nasmijali, a možda bi se neki i oduševili.