„Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi“?

U savremenu srpsku poeziju za djecu Miroslav Mika Antić unosi novi senzibilitet, savremene teme i motive, drugačiju osjećajnost i jezičku razigranost. Iako je u svojim pjesmama i lirskoj prozi pronicao u duboko filozofske stvari, Antić je ostajao jasan i savršeno razumljiv kako zrelom tako i onom najmlađem čitaocu.

„Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi“?

I prije njega su pjesnici pisali o ranim ljubavnim jadima i prvim simpatijama, ali niko nije umio tako uvjerljivo oslikati skrivene pejzaže prerano uzdrhtale djetinje duše kao Mika Antić u „Plavom čuperku“. On to čini ćutanjem i neizrecivošću, koji su svojstveni ljubavnoj poeziji za odrasle.   Za Antića je malo reći da je pjesnik, ili pjesnik za djecu, budući da se jednakim žarom bavio novinarstvom, slikarstvom, filmskom režijom i scenarijem. No kako smo mi potonji naraštaji stasavali uz njegovu gospodstvenu liru, dodjelismo mu, valjda iz zahvalnosti, oreol dječijeg pjesnika. Odakle se Mika obreo u toj ulozi? Je li kroz pjesnička snoviđenja Antić iznova proživljavao bjeline svog odrastanja zamućene ratom, dajući im nove svjetlije nijanse, ili se u njemu nenadano probudio negdašnji mornar željan plovidbe pučinom djetinjstva? Jer, kako sam pjesnik kaže u pjesmi „Razglednica“:

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA


„.. uvek samo sebe imamoi san pun želja, nedorečen“. 


I svojim  romanom za mlade „Stepenice straha“(koji je objelodanjen kao ljubavni roto roman), Antić otkriva sebe kao petnaestogodišnjaka, onakvog kakav bi, kada bi mogao, iznova želio da bude. No, njegovo djelo nipošto se ne može poistovjetiti sa pukim reminiscencijama i evokacijom prošlosti. Naprotiv, ono je sve drugo samo ne to. Antić je volio da parafrazira Kandinskog i kaže kako je "sve što umetnik izdahne umetnost". I zaista, njegov dah u literarnim prostranstvima je jošte svjež, možda i svježiji nego što je bio za pjesnikova života. Rijetko ko je u našoj književnosti prije Mike umio tako prisno da komunicira sa čitaocem, da mu priđe „na domašaj stiha“, da mu u tanani nerv nanišani. NJegova pjesma „Molba“, pisana tako da zvuči kao oglas, možda najbolje ilustruje pređašnju tvrdnju:


„Molimo sve sestre iz Jamajke i Kine
Da nam najhitnije što mogu jave,
Kakve to pesme medene i fine
Pevaju braći pored glava,
Naš Miša, kao što je već javljeno svima,
Neće da spava“.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA


Antić je svojevremeno izrekao genijalnu misao , koja glasi: „Čemu na svetu narodi ako postoje ljudi“? Ja bih vam još mnogo štošta imao kazati o Miki Antiću, ali čemu tolika priča, ako postoje pjesme i pjesnici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA