Odavno mi se ova tema vrti u glavi, ali povod za ovaj tekst je posjeta Nensi Pelosi, predstavnika demokrata u Predstavničkom domu SAD, i njena posjeta Tajvanu. Ta posjeta nikom ništa dobro nije donjela, a prouzrokovala je neke loše stvari prije svega po Tajvan. Nensi, naravno, ne zanima šta će biti sa Tajvana, jer ga ona gleda kroz geopolitičku prizmu politike SAD. U osmoj deceniji se bori za demokratiju, kakva istrajnost i požrtvovanost pomislio bi naivan.  Kao što Amerika gleda kroz tu gorepomenutu prizmu, tako isto radi i Rusija, i svi mi znamo da nismo toliko dragi Rusima, koliko im trebamo. Velike sile gledaju svoje interese, i tako je od pamtivijeka. Ali male države, odnosno narodi, su skloni eufemističkim izjavama kada opisuju odnose sa velikim silama. Takvi smo i mi, takav je i Tajvan koji ima mnogo više stanovnika nego mi, ali to ništa ne mijenja. Srećan sam bio kad sam vidio da Nensi odlazi, a da nije nahuškala Tajvanćane (‘se ovako se piše?) i obećala im šljemove ako krenu na Kinu… TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

Elem, Džo Bajden, Vladimir Putin, Si Đinping, ova trojica šefova najmoćnijih država na svijetu su uveliko trebali biti u penziji, i u ovom slučaju nije normalno što nisu. Subjektivno mišljenje autora ovog teksta je da prvog pomenutog održavaju u životu, da ne kažem pri čistoj svijesti s obzirom na konstantne gafove dotičnog. Da drugom ne smije niko ništa da kaže, odnosno da ga posavjetuje. Sa trećim je isto kao i sa drugim. Koliko nerazuma i samovolje, dozvolićete da se tako izrazim, u ovom trenutku vlada svijetom. Ne želim ni da pomislim “šta bi bilo kad bi bilo”, ako bi neko, slučajno, posegnuo za “koferčetom”. Vodite unučad na pecanje, šetajte psa,  vozite jahtu, budite ko svi ostali u vašim godinama. Možda će biti bolje je po nas tako. Ili je svejedno?

Nisu ni naši političari ništa bolji po pitanju godina. Ima onih koji gaze sedmu deceniju i izgleda ne pomišljaju da se povuku. Rekao bi čovjek da imaju neku korist od toga.

Vladimir Vladimirovič, nalik na našeg budućeg predsjednika, prelazi sa mjesta premijera na predsjednika države iz jednog izbornog ciklusa u drugi, da bi se ispoštovao zakon, je l’ tako, i stvorio privid demokratije u državi. Ništa nije drugačije ni u kolijevci liberalizma, iako se ovlaš čini da jeste. U razgovoru sa drugom, “Jenkijem”, kaže mi “kod nas se predsjednik ograničava na dva mandata, za razliku od Rusije gdje Putin više od 20 godina vlada, bez obzira na poziciju”. Postoji jedan izuzetak, FD Ruzvelt je bio predsjednik u tri mandata. “Jeste”, kažem mu, “ali se vaša spoljna politika ne pomjera ni za inč u desno (ili lijevo) ko god bio vrhovni komadant”, rekoh u stilu Džejmsa Bejkera, tako da mu to dođe na isto, na šta moj prijatelj ućuta. Dok smo na temi Putina i Rusije, sjećam se emisije “Oko” u kojoj je profesor Ivo Visković rekao da je pričao sa jednim visoko pozicioniranim ruskim zvaničnikom koji mu je vizuelno prikazao šta je njihov geopolitički cilj – pritiskom na dugme pojavila se mapa bivšeg Sovjetskog saveza…

Koliko je Putin spreman daleko da ide, imajući u vidu sve to, i da li će se sve završiti u Ukrajini vidjećemo. Ja smatram da hoće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.