Pad panonskog anđela

Dogodine će se navršiti dvadeset godina od smrti Drage Kuđića, pjesnika, boema, „semberskog slavuja u drinskim adama“ kako ga je u jednom pogovoru nazvao pokojni profesor Slobodan Petrović.

Pad panonskog anđela

Satkan od nemira, razbarušene kose i neukrotivog duha, ovaj rođeni Popovljan je nošen krilima panonskog anđela prokrstario dobar dio Evrope tražeći spokoj koji mu po naravi nije bio svojstven. Sa trideset godina se pješice uputio u svijet da vidi „veliku matušku Rusiju“ koju je snovidio kroz priče svog oca. Namjeravao je upisati prestižni Univerzitet „Lomonosov“. Granicu je prešao u sandalama u potrazi za izvornim sovjetskim komunizmom, jer mu je onaj evropski i jugoslovenski dozlogrdio. No, iza gvozdene zavjese u Rumuniji biva uhapšen i osuđen na pet godina zatvora. Odležao je tri godine u pravom staljinističkom logoru čime je završio svoj „evropski maraton u komunizam“ kako je u šali nazivao ovo propalo putešestvije u zemlju u kojoj je zasigurno imao kako idejne tako i krvne srodnike. Naime, pjesnikov otac Petar je kao austrijski kaplar tokom Bitke u Dobrudži (1916. god.) preveo svoj vod na rusku stranu, nastanio se, oženio i četiri godine živio u Podmoskovlju. (Pretpostavlja se da je pomenuti vod bio u sastavu Srpske dobrovoljačke divizije formirane u Odesi koja je činila skoro 18 000 boraca, mahom Srba, ali i Hrvata i Slovenaca).

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Kuđić je vječno čeznuo za Rusijom, a nije ostalo neprimijećeno da je neka svoja djela pisao pod direktnim uticajem ruskih revolucionarnih pjesnika, najprije Majakovskog. Marija iz Oblaka u pantalonama „ovaplotila“ se u Kuđićevu Mariju Mačvanku, Mariju s Bistričaka i Posljednju Mariju:


Skoro će Mesec zaći na mome nebu
I ja ću otići na zasluženi odmor
Leći ću kao čovjek u san dubok i lep
Iz kog se ne bude ni bogovi ni ljudi
Samo će zvezde da svetle na nebu kao pesme
I ribe će iskriti na dnu mora i okeana
To će moje srce dogorevati na tvome dlanu
A ti ćeš plakati sama i neutešna među pesmama
To će biti moja poslednja pesma tebi Marija
Posle će ti drugi pevati druge pesme, o Marija

Prije nego što će doživjeti sudbinu temišvarskog sužnja, Kuđić je imao solidnu novinasku karijeru u tuzlanskom „Frontu slobode“, sarajevskom „Oslobođenju“, a 1956. godine odlazi u Beograd gdje objavljuje satirične radove u „Ježu“. Dobar dio života provodi u Zenici gdje se i oženio nakon čega prelazi u Brčko gdje ostaje do smrti (2003. god.). Objavio je knjige: Dolazim kasno, Seks Ponto, Panonske poeme, Panonski anđeo, Livnica, i posljednju izbor iz poezije- Panonski anđeo.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Djelo koje je obilježilo Kuđićevu pjesničku karijeru je nedvosmisleno bila i ostala pjesma Majevički nokturno, koja počinje stihovima „ sve će to, mila moja, prekriti snjegovi beli“ – upravo kao nadaleko poznatiji hit Bijelog dugmeta. Kuđić je tvrdio da mu je Goran Bregović jednom prilikom priznao u sarajevskoj kafani „Park“ kako je te stihove čuo upravo od njega na književnoj večeri u Narodnom univerzitetu u Sarajevu, te da su mu se isti jako dopali. Na to mu je Drago odgovorio da je to njegovo i nedugo zatim mu tražio milion dinara koje nikad nije dobio. Štampa je jedno vrijeme pisala o sporu i suđenju pjesnika i frontmena najpoznatije jugoslovenske rok grupe, polemike ne prestaju ni sada, ali afera „Milionski nokturno“ polako pada u zaborav.

Drago Kuđić umire napušten i sam krajem januara 2003. godine. Sahranjen je na Pravoslavnom groblju u Brčkom o opštinskom trošku. Bio je to tužan i pregorak pad panonskog anđela i slavuja drinskih ada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.

SADRŽAJ SE NASTAVLJA NAKON OGLASA