Zašto su kutije za picu četvrtaste, a ne okrugle?

Kutija mora biti vrlo otporna, jeftina, s mogućnošću slaganja, toplinski izolirana za reguliranje vlažnosti i prikladna za transport hrane.

Posude za isporuku svježe pečene pizze postoje najmanje od 19. vijeka, kada su napuljski pekari stavljali svoje proizvode u višeslojne metalne posude poznate kao stufe i zatim ih slali uličnim prodavačima. Tada je posuda bila okrugla i izrađena od kositra ili bakra.

Jednokratna ambalaža počela se razvijati u Sjedinjenim Državama nakon Drugog svjetskog rata. U to vrijeme pizza je postajala sve popularnija i nastale su prve usluge dostave pizze. U početku su pokušavali isporučivati pizze u jednostavnim valovitim kutijama, sličnim onima koje se koriste u slastičarnama, ali su se one često savijale ili čak lomile na dva dijela. Drugi su pokušali staviti pizze na tanjire i transportovaati ih u papirnatim vrećicama. Time je d‌jelomično riješen problem. Međutim, bilo je gotovo nemoguće prevesti više od jedne pizze u jednoj torbi.

Patent za amabalažu sličnu onoj kakvu danas koristimo prvi put se pojavio 1963. godine. Ali, postavlja se pitanje: zašto je kutija kockastog, a ne okruglog oblika poput pizze? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan.

Naime, radi se o ekonomičnosti i praktičnosti te, naravno, uštedi materijala. Kvadratne kutije lakše je i jeftinije proizvoditi jer se sastavljaju od jednog lista kartona. Lako ih je izraditi i lako se mogu složiti te pohraniti u kutove ili u prostor za zamrzavanje. Ipak, neko vrijeme kompanije su pokušavale prilagoditi dizajn samoj pizzi, prenosi 24 sata.

Tokom godina, kompanije su pokušale promijeniti industriju dostave pizze s prototipovima okruglih kutija za pizzu. Godine 2004. inovator po imenu John Harvey osmislio je okruglu kutiju za pizzu nazvanu Presseal, za koju je smatrao da bolje zadržava svježinu od običnih kutija i sprječava da sve skupa klizi. No, izum se pokazao problematičnim upravo radi načina proizvodnje.