U osnovnu školu sam krenuo odmah poslije rata, Sveti Sava je ponovo boravio u učionicama, gledajući blago na svoju Srpčad, sa zida iznad table. U učionicu ulazi crn, visok čovjek. Brada mu je skoro do pojasa, pogled mu je strog i smrknut, a mantija crnja od ugljevičkog uglja. Veli: „Pomoz Bog, djeco, ja sam otac Jovan!" Mila moja majko, on je taj! Gotovo je, došao je po mene! Al' kako su saznali da sam od onog dinara iz česnice kupio sličice?! Ali, čekaj, on nije pop? On reče da je otac. Kad dodade da će nam predavati vjeronauku, moja strahovanja o njemu kao dugo iščekivanom dječijem inkvizitoru nestadoše, i odahnuh...

Kao vjeroučitelj, otac Jovan je bio jako strog, ali i pravedan. Tek kasnije sam razumio da je tako i morao, kako bi nam čvrsto usadio neke vrijednosti koje su kroz generacije brisane iz glava srpske djece i izvrgavane ruglu. Prvo smo naučili da nacrtamo četiri slova S, i naučeni smo šta je značenje ocila. Sve su se molitve morale znati kao ime i prezime. Ja, iskreno, jedino nikada nisam naučio Simvol vjere, dođem do Pontija Pilata i ne mogu dalje, taman da lično Pontije preda mnom stoji.

Pričešće je bilo obavezno za svu djecu iz razreda. E, baš tu dolazi moj najveći izazov. Đed nije bio komunista, ali nije bio ni neki naročit vjernik, u crkvu je išao možda prije drugog svjetskog rata, veli ne smiju popovi imati cjenovnik, to je bezobrazluk. Babi neka tetka umre na službi 1955. godine, i ona od tad ne ulazi u crkvu. Majka na poslu. Tako Nemanja dobi jedinicu iz vjeronauke!

Otac Jovan nije prihvatio argumente, veli: „Još lažeš da te nije imao ko odvesti u crkvu? Sljedeće sedmice, ako se ne pričestiš, ovu jedinicu ću upisati i hemijskom olovkom!"

Sve ja to saopštim vijeću staraca kod kuće, al džaba. Baba neće zbog tetke, đed zbog cjenovnika, a majka zbog prve smjene. Kako je moja jedinica iz vjeronauke postala i komšijska tema, moj prvi komšija Lazar, koga smo svi zvali did Lazar, jer se đed u njegovoj Krajini zove did, predloži da me on odvede na pričešće. To, u stvari, ne bi bilo ništa naročito čudno da did Lazar nije bio mladi partizan, a zatim komunista, aktivni političar i rukovodilac u bivšoj državi. Kad bi bio upitan da li je ikada bio u crkvi, odgovarao je da ne može da se sjeti.

Bio je to jedan plemenit i dobar čovjek, koji je silno volio svoju djecu i unučad, a pošto ga je rat razdvojio od njih, svu djecu u ulici je volio i pribirao sebi. Mene nekako najviše, valjda zato što sam mu bio najbliži, ili što sam ga podsjećao na neko sretno vrijeme kada su njegovi unuci bili blizu njega. „Jebem vam sveca, ja ću malog odvesti da se pričesti!" Na tu su se rečenicu svi grohotom i s nevjericom nasmijali. „Kakav ti i crkva, bolan, Lazare, ti ne možeš u rečenici sveca da ne potkačiš!"

Al', bogami, nedjelja ujutro osvanu, čuje se zvono na vratima. Uvijek uredan, i svježe obrijan, u crnom odijelu s kravatom, još iz doba komesarijata, na vratima stoji did Lazar i govori: „Ajde mali, pojedi nešto, pa da idemo!" Ali, dide, ne jede se pred prič... „Ne ide se iz kuće praznog stomaka, bolan, samo ti!"

Dolazimo pred nekadašnju malu crkvu na Ledincima. Narod se u rijekama sliva u crkvu, gužva je tolika da se crkvi jedva može i prići. Kako smo prišli sasvim blizu, veli meni did: „Deder ti samo pogni malo glavu, i ćuti." Ja ga pogledah, on mi samo blago gurnu glavu ka dole, i uze me za ruku. Uđosmo u masu, a did progovori onim ljudima: „Braćo, izvinite, samo malo, dijete je bolesno, ima bronhitis i temperaturu, jedva da je živ, samo malo..." Čujem ja onaj narod mrmlja „Jadno dijete, sunce malo, ajde ti, ajde sine..." Ništa ne vidim, samo hodam pogete glave, onaj narod me pelja po glavi i lamentuje nad mojom ubogom dječijom sudbinom...

Nije prošlo više od pet minuta, nađoh se ja pred popom, uzeh naforu i pričestih se. Dok sam pridigao glavu već smo izašli iz crkve i bili smo na putu ka kući.

Pričestih se ja tako, otac Jovan izbrisa jedinicu a upisa mi peticu iz Vjeronauke. Did Lazar postade glavna tema u ulici, naročito kad su ga pitali je li i on uzeo naforu, a on odgovorio: „Jebem mu sveca, nešto mi je tutn'o u usta". Djeca se više ne plaše popovima, naprotiv, sada idu sami u crkvu. Nema više male crkve na Ledincima, na njenom mjestu sada je prelijepa Saborna crkva čije je dvorište ljeti prepuno djece. Nema više ni dida Lazara. U njegovoj kući žive drugi, meni tuđi, ljudi.

Mijenjaju se ljudi, ideologije i običaji. Onog čega je bilo nekad sada više nema, i ono što je sad lako može nestati i postati juče. Na papiru vremena ostaje zapisano samo djelo učinjeno dušom i ljudskošću. To znam sad kad sam bradat i gologlav, jer bih sada tako rado otišao na prvi čas vjeronauke, kod oca Jovana, i na prvo pričešće sa didom.

Autor besjede: Nemanja Simikić

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.