Put do prodavaca knjiga bio je slučajan - ratni vihor ih je doveo u Bijeljinu, a pošto je nešto trebalo raditi i izdržavati porodicu, izbor je pao na ono što su oduvijek voljelji - knjige.

U Bijeljinu su došli iz Sarajeva. Drena je radila u direkciji ŽTP-a kao sekretar organa upravljanja, a njen suprug u TAS-u u Vogošći. Sa dva sina su živjeli u stanu na Skenderiji.

- Kada je počeo rat krenuli smo tamo gdje smo se osjećali sigurnije. Prvo odredište nam je bilo Brčko, a zatim Šepak kod Zvornika. Ja sam htjela da pređemo u neku urbaniju sredinu da mogu djeca da idu u školu i da radimo, jer od nečega čovjek mora da živi, tako da smo došli u Bijeljinu. Pokušali smo da nađemo neki posao ali nije išlo. 1997. godine smo Preko IOM-a podnijeli zahtjev da se iselimo iz zemlje, međutim počelo je bombardovanje Srbije pa smo odobrenje za iseljenje u Ameriku dobili negdje 2001. dodine. Stariji sin je tada već upisao Elektrotehnički fakultet u Novom Sadu, što je i želio. Primljen je na budžet, tako da nije htio da ide, a mi nismo htjeli bez njega.

U međuvremenu, dok su čekali da im se odobri zelena karta za Ameriku, od nečega je trebalo živjeti. Preko Omladinske zadruge su se prijavili da kupe šljive, ali je tog jutra autobus prošao pored njih i nije ih pokupio.

- Pošto smo mi za vrijeme rata, kada su svi bacali knjige, skupljali ih i čitali, a i prije toga smo imali dobru kućnu biblioteku, počeli smo da prodajemo polovne knjige. Otišli smo u Novi Sad da tražimo saradnike, ljudi su shvatili našu situaciju i pomogli nam, sa njima smo i dan danas prijatelji. Sa uličnom prodajom smo krenuli 1997. godine. Kako je išla prodaja i mi smo se razvijali. 2000. godine smo otvorili prvu knjižaru antikvarnicu u Bijeljini. Tu ste mogli da pronađete knjige iz raznih oblasti - psihologija, filozofija, beletristika, klasici, enciklopedije, lektiru za osnovnu i srednju školu, bukvalno sve što na tržištu postoji od pisane riječi mi smo se trudili da nabavimo.

Posao je išao dobro, ljudima koji vole knjige i znaju njihovu vrijednost nije bilo teško da ulažu, razvijaju posao i stalno nabavljaju nove naslove.

- Borili smo se za knjige. Od nas su kupovale škole i biblioteke ne samo iz Bijeljine, već i iz Srebrenice, Doboja, Bileće, Lopara... Međutim, zakoni se mijenjaju i sve kreće po zlu. Vlada donosi odluku da prebaci na državni budžet škole i biblioteke. Prije toga, kada isporučite robu za biblioteku, u roku od mjesec dana vam legne novac na račun. Prema novom zakonu novac se isplaćuje dva puta u godini. U međuvremenu opština Srebrenica prihvati nas na tenderu za nabavku knjiga vrijednosti 13.000 KM za muzej i biblioteku u Skelanima. Kada sam čula da se zakon promijenio, nisam htjela da im dam robu. Ipak na njihovo insistiranje i zbog dugogodišnje dobre saradnje, 5. februara im odvezem deset kartona knjiga, uz obećanje da će nam platiti do 1. marta. Novac smo dobili tek nakon sedam mjeseci. Nakon što je prebačen na račun opštine Srebrenica, taj novac je morao da uđe u budžet, pa da se uradi rebalans, zatim plan i program utroška sredstava. Zbog tog posla smo propali, jer smo digli kratkoročni kredit od mikrokreditne organizacije, a to je veliki novac, 13.000 KM. Otplaćivali smo taj dug do prošle godine, koliko god da smo imali kredita, pet puta smo više platili za kamate, sudske troškove, presude. Sarađivala sam sa bankama, nikad nisam odbila poziv. Oni njihov rok ispoštuju, pošalju na sud, niko te na sudu ne pita zašto je to tako, samo vam natovare još sudskih troškova, ide kamata na kamatu, pa reprogrami...

I tako je zbog birokratije i guranja kulture u zapećak propala prva i jedina knjižara antikvarnica u Bijeljini, inače jedno od omiljenih mjesta na koje su Bijeljinci navraćali da kupuju ili bar razgledaju knjige, a usput i dobiju odlične preporuke od vlasnika koji su i te kako znali i da preporuče ali i nabave sve što su kupci tražili.

- Morala sam da izađem iz lokala i krenem sa prodajom na ulici. I sada sam registrovana ovdje, imam dugova oko 20.000 KM državi za socijalno i penziono, jer sam morala da isplatim kredite. Kako ću to da riješim nemam pojma, nemam imovine, jedino me mogu strpati u zatvor.

Drena kaže da su se vremena promjenila, informacione tehnologije potiskuju knjige, pa je i kupaca sve manje.

- Od 1997. godine od kada prodajm knjige u Bijeljini, srela sam mnogo ljudi - intelektrualaca, načitanih ljudi, imala sam jako dobre kupce. Sada kako se razvio internet i omladina manje posvećuje pažnju knjigama jer smatraju da je sve na telefonu. Pravi ljubitelji knjiga kažu da kad osjete miris knjige, da je to nešto posebno, najčešće čitaju pred spavanje. U Bijeljini ima mnogo ljudi koji vole da čitaju. Zato smo se i zadržali u tom poslu.

Kao omiljeni ulični prodavci knjiga, Samardžije se trude da svakom izađu u susret, a knjige prodaju i na rate. Kažu da ih pravi ljubtelji knjiga nikada neće prevariti niti ostati dužni.

- Pravi ljubitelji knjiga uvijek tragaju za klasicima, idu i psihologija i filozofija. Za popularnom psihologijom je zavladala prava pomama, uz to se ljudi odmaraju. Sada se manje štampaju klasici u velikim tomovima, prave se kombinacije najčitanijih - izabrana djela, npr Isidora Sekulić - izašlo je pet, šest knjiga u jednoj knjizi. Više se ni izdavačima ne isplati, skupa je oprema, a tržište je sve manje. Nekada je recimo hit bila Habjanovićka, sjećam se kada je izašao Lazanski - Jutarnja patrola, kupila sam čitav tiraž. U poslednje vrijeme nema takvih hitova. Ljudi nemaju novca za knjige, ali ih vole, pogotovo penzioneri, oni kupuju i unucima i djeci. Međutim, bilo je i onih koji su kupovali knjige i radi dekoracije.

Bez obzira na sve nedaće kroz koje su prošli, knjige su ostale njihov glavni izvor prihoda, a sinovi su se ipak preselili u Ameriku.

- Uz svu našu muku, prodaju knjiga na zimi i suncu, jedan sin je nakon završene srednje poljoprivredne škole sa vjereničkom vizom otišao u Ameriku, a drugi je završio u Novom Sadu elektrotehnički fakultet, diplomirao sa ocjenom 10, radio u Novom Sadu, a posle nekog vremen i on se preselio u Ameriku.

Drenu ćemo vjerovatno još dugo godina sretati u prolazu ispod nebodera pored tezge sa knjigama, a oni pravi ljubitelji knjige će ovdje i dalje moći da pronalaze svoje omiljene naslove. Možda ne dolazi bolje vrijeme za knjigu, ali oni istinski ljubitelji pisane riječi teško će ikada zamjeniti knjigu tabletom ili e-čitačem, jer, kako Drena reče, miris knjige je ono što opušta pred spavanje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.