Odmah na početku moram reći da nisam odgledala predstavu ,,Pismo profesora”, koju su izveli učenici Srednjoškolskog centra ,,Mihailo Petrović Alas" iz Ugljevika. Iz poslovnih razloga morala sam da propustim to veče, ali prema onome što su mi bliski poznanici i prijatelji rekli, a u čiji horizont očekivanja vjerujem, publika je bila oduševljena. Prema ocjeni publike u predstavi je riječ o profesoru koji ,,izgara kako bi svojim učenicima osvijetlio put”, a posebno inspiriše to što se profesorka Valentina Gavrić lično ,,žrtvuje” za svoje djelo jer ona ne samo da potpisuje ovaj tekst nego je i reditelj i scenograf, a pored toga je otišla i korak dalje te hrabro bila jedan od glumaca. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

Nadam se da će biti prilike da se ova predstava opet pogleda, ali mene svakako ne napušta oduševljenje zbog predanosti koleginice Gavrić pozivu profesora i mogu samo reći da je svojim primjerom mnogim profesorima književnosti zadala ozbiljan zadatak.

Prve večeri je nastupila Ekonomska škola sa predstavom ,,Kraj partije”, a na tekst Semjuela Beketa. Vjerujem da se veliki broj mladih u Bijeljini osjeća kao da je ,,zapeo” u Beketovom tekstu. Kolega Igor Kalajdžija je dobro započeo ,,zajedničku festivalsku misao” ‒ da je dio našeg društva sam po sebi ,,bez radnje i zbivanja”, da čitamo besmislene naslove, gledamo televizijske programe bez suštinskih sadržaja, emisije bez poente, družimo se i smješkamo jedni drugima da bismo, okrenuvši leđa, opsovali jedni druge. Ono što su ovi učenici osvijetlili na sceni to je najružnija strana našeg društva ‒ besmisleno sjedenje i nedjelanje da se išta promijeni (a nešto se traži) ‒ ,,jer nije vrijeme za moje lijekove”! Za razliku od ,,nas” koji licemjerno psujemo jedni druge iza leđa, ovi mladi glumci su to činili jedni drugima ,,otvoreno, u lice, na sceni”, pokrenuvši ozbiljno pitanje: ,,Ako jedan u špilu karata kaže NE, hoće li se sve srušiti i je li ,,partija” tim potezom završena?!”

,,Nadgradnja” Beketovog apsurda ili sveprisutnog pokazatelja paradoksa i ironije u životu jeste predstava ,,DR” u izvedbi učenika Tehničke škole ,,Mihajlo Pupin”, koji su oživjeli i modernizovali Nušićev tekst. Čestitam učenicima na odličnoj glumi! Odmah smo prepozanli, ne jednog nego bezbroj ,,ujka Blagoja” koji je sjeo u fotelju, koji na pitanje kako mu je, odgovora da se osjeća baš ,,univerzitetski”.  Dopadljiv je taj Blagoje, to je onaj ,,lik” koga svi poznajemo, koji voli da pomogne ako mu se dobro plati i koji kad je ,,gusto”, prvi postaje Petar koji vas se odriče i nikad vas nije vidio u životu. Prepoznali smo i smijali smo se Životi, koji sve kupuje novcem, koji je kupio sinu diplomu (iako to njegov sin ne želi) i sve bi dao za jedno ,,DR” ispred imena, jer: ,,Danas ti je brate, sve na prodaju. Sve se prodaje, poštenje, čast, savest, ljubav, prijateljstvo, ugled, poštovanje, sve, brate, sve!” Velimir studira pod imenom Milorada Cvijovića jer je ŽELJAN ZNANJA i odriče se titule zbog te želje. Drugi prosto želi slavu i titulu, a kako svojom (ne)pameću ne može da je ima ‒ onda kupuje. Nije ova predstava samo zanimljivo podsjećanje na stari Nušićev komad, niti je cilj da se publika samo nasmije, ovo je opravdani obračun sa svim devijacijama u našem društvu, sa estradizacijom umjetnosti i gaženjem kulture, sa pokušajem da se pod inflaciju podvedu znanje i obrazovanje. A gdje je ,,pokvareni novac”, tu je i ,,zla žena”. 

Učenici Poljoprivredne i medicinske škole u izvedbi Sterijinog komada ,,Zla žena” predstavili su još jednu aktuelnu društvenu temu koja nas izjeda iznutra kao zajednicu. Društvene mreže, rijalitiji, ,,zvezde”, koje nisu zvijezde, nametnuti standardi ljepote itd. iznjedrili su savremenu djevojku ‒ ženu, koja sa stanovišta božanstva zahtijeva, galami, psuje, drami, sve podređuje sebi, vrijeđa, ne cijeni tuđi trud i kojoj se, u konačnici, ne može udovoljiti dobrotom. S obzirom na to da ja nemam feministička ubjeđenja, meni ne bi smetale savremena scenografija i režija, ali mislim da je profesorka Milena Ćeho ipak vješto izbjegla da se predstavi pripišu takvi neki pogledi i to je riješeno satiričnim prikazivanjem mana društva u 19. vijeku. Duh ,,zle žene” ne miruje, a na koji način će se savremeno društvo izboriti s tim, pošto je ,,staro društvo” imalo metode ,,protjerivanja bezobrazluka”, ostaje da vidimo. Lako je druge mučiti, a teško je trpjeti, poruka je ove predstave, a šta su nam gimnazijalci i Dramski klub ,,Virus” poručili predstavom ,,Antigona”, to je domaći zadatak za one koji se ,,u foteljama osjećaju univerzitetski”.

Sve počinje otvorenim pitanjima, nabacanim koferima, spremnim za Beč, Minhen, Amsterdam, Madrid… Kuda odlaze ovi mladi ljudi? Zašto? Da li je Antigonino NE, ono NE koje će možda izgovoriti neko prividno umrtvljen i oslijepljen apsurdom sopstvenog školovanja jer je neki “nepismeni DR” umjesto njega dobio posao, pa će se partija konačno završiti?! Sva ta svevremenska nova-stara pitanja, oživjeli su ovi učenici i njihovi profesori za ovih pet večeri. Inače, da kažem, PROFESORI, oni rade za platu, ali rade daleko više od te plate, oni utiču na formiranje ovih mladih ljudi, pomažu im da se pronađu, njeguju njihove talente, utiču na razvoj kritičkog mišljenja, usmjeravaju, podstiču, afirmišu, misle o njima kada dođu kući, pronalaze načine kako da im pomognu, tu su! Govorim i ja kao profesor srpskog jezika, jer to znam i razumijem. I zar neko misli da je bilo lako sve ovo spremiti? Ili da se to podrazumijeva? Hoću da kažem, potpuno neskromno, da su profesori srpskog jezika i književnosti nepravedno zanemareni i u medijima i da sam zato odabrala ovu temu, jer svakoga dana treba da ,,udišemo kulturu” i da se češće piše o profesorima i o radu njihovih učenika, a manje o nekim nebitnim starletama. Zaista, predstava ,,Antigona”, uz odličnu glumu, došla je kao svojevrsni odgovor na sve dileme i apsurd društva koje pokreću ostale predstave, sa snažnom porukom, podvučenom tematskom muzikom, odnosno pjesmom ,,Goblina” – Ti si taj:

,,Ti si taj koga čekaju da menja,

 Ti si osveta pametnih,

Nada onih koji trebaju rešenja ‒

I ovaj put ustaješ za njih! (…)

(…) Ustani, sloboda te zove!”

Čestitam još jednom svim profesorima i učenicima, s porukom:

Život je, čini mi se, poput vaših predstava ‒ mješavina slatkog i gorkog (komedije, tragedije i apsurda), ali želim da vjerujem da će ovi mladi ljudi (naši ljudi) imati bolju raspodjelu uloga i da će biti bolji od ,,nas”.

Stojanka Đokić, prof.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.