A“zarac” nije teško prodati, ali je prava vještina napraviti ga. Jer to nije bilo kakav sir, to je brendirani domaći specijalitet, po kojem je Majevica poznata nadaleko. TEKST SE NASTAVLJA NAKON VIDEO OGLASA

– Napravim i po nekoliko stotina kilograma ovog sira mjesečno. A prodati bi mogla i pet tona! Svi ga traže: i trgovački lanci, i restorani i svadbeni saloni – kaže Zdenka.

Ponosna je na svoj posao uspješne seoske domaćice, a pogotovo na svoj sir. Jer, ona, od pašnjaka do trpeze, sve radi ručno i uglavnom sama. Povremeno joj pomažu članovi porodice i jedna žena koja joj dođe u ispomoć, ali Zdenka je ta koja vodi proces: od početka do kraja.

A proces je prilično zahtjevan. Zdenka ima svojih 10 muznih krava. One ljeti pasu, a zimi se hrane sijenom od djeteline uzgojene na livadama.

– Jedu samo prirodnu hranu, ništa tretirano, nikakav koncentrat – kaže Zdenka.

A kad se krave pomuzu, kreće proces proizvodnje sira, koji traje danima i koji je teško čak i opisati, a kamoli izvesti. Kuhanje, cijeđenje, hlađenje… sto čudesa!

Kruna svega je dimljenje sira, a i to se, kao i sve drugo, radi ručno. Pa onda pakovanje i prodaja.

– Proces jeste zahtjevan, ali se isplati. I što je najvažnije, radimo na svojoj zemlji u svom domaćinstvu i živimo od svog rada. To je divan osjećaj – kaže Zdenka.

Ambiciozna i okretna, ova majka dvoje poodrasle djece, je puna optimizma i inovativnih ideja. Misli sto na sat. Što smisli to – ostvari. Bar je tako bilo do sada, a sada je, priznaje Zdenka, malo zapelo.

– Razmišljali smo ozbiljno, suprug i ja, da proširimo biznis. Kažem vam, mogla bih prodati tone i tone ovog sira, kad bih ga stigla toliko proizvesti. Pa smo namjeravali da kupimo laktofriz i otkupljujemo mlijeko u komšiluku, da nabavimo još nekoliko peći za dimljenje sira i otvorimo, faktički, malu siranu na našem imanju – veli Zdenka.

A to bi, kad se sve sabere, značilo i nekoliko novih radnih mjesta, prvenstveno za žene iz Labucke i okolnih sela u opštini Lopare. Pa plasman sira “zarac” u tržne centre i restorane, možda i izvoz, takva se roba u Evropi traži.

Lijepo je to sve Zdenka smislila, ali je za sada, odustala od svojih snova. I to zbog  zbog „priče o litijumu“. Jer, tradicionalni sir “zarac”, kao i med i voće sa Majevice, prodaje se kao alva, upravo zato što je priroda netaknuta i što u ovim proizvodima nema “hemije”.

A ako se otvori rudnik litijuma, a već je predat zahtjev za koncesiju, sve bi se to srušilo kao kula od karata.

– Da li biste vi kupili sir iz “litijumske doline”? Iskreno, ja ne bih, pa to ne mogu očekivati ni od svojih mušterija. A ne bih ni da ulažem u nešto što mi, danas sutra, može propasti. Zato sam odustala, bar za sada. Čekam da vidim šta će biti – kaže Zdenka.

I dok Zdenka čeka, i dok “priča o litijumu” njoj i njenim komšijama visi kao mač iznad glave, vrijeme prolazi. Vrijeme prolazi, mladi odlaze…

– Nemaju oni strpljenja da čekaju i nagađaju, hoće li im, danas sutra, neko zagaditi zemlju i ostaviti ih bez vode. Šteta je što se tako ponašamo prema ovoj ljepoti i divoti i što dozvoljavamo da nam djeca budu tuđe sluge, umjesto da žive u svom zavičaju, kao gazde – veli Zdenka.

Šteta je i što ovakvi kao Zdenka nisu poslanici i ministri, možda bi se onda druge priče pričale. I na Majevici i u cijeloj Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter nalogu i uključite se u našu Viber zajednicu.