Saznajte zašto roditelji u stresu ponavljaju greške svojih roditelja

Gotovo svaki roditelj barem je jednom pomislio da svojoj djeci nikada neće govoriti ono što je sam slušao u djetinjstvu. Ipak, u stresnoj situaciji može izgovoriti upravo riječi koje je želio izbjeći, poput: „Zato što sam ja tako rekao!“ ili „Nemoj da moram dolaziti tamo!“

Takve reakcije često su rezultat odgojnih obrazaca koji se prenose s generacije na generaciju. Nedavna rasprava na Redditu pokrenula je pitanje koje se naizgled uobičajene roditeljske navike zapravo mogu pokazati štetnim za djecu, piše Parents.com.

Rasprava je počela pitanjem: „Koje se roditeljsko pravilo smatra normalnim, a vi mislite da je emocionalno štetno?“ Jedan korisnik izdvojio je neprestano zadirkivanje. Naveo je da su ga otac i brat stalno zadirkivali te da zbog toga danas pokušava da ne pokazuje emocije.

Drugi učesnici spomenuli su roditelje koji djeci stalno prebacuju koliko su se zbog njih žrtvovali. Među štetnim navikama navedeni su i upoređivanje djece s drugima, vrijeđanje te pretjerano kažnjavanje zbog sitnica, poput prljave odjeće nakon igre.

Dječji psihijatar dr. Zishan Khan objašnjava da je takve obrasce teško promijeniti jer ih usvajamo tokom odrastanja. U trenucima stresa ili iscrpljenosti roditelji često nesvjesno reaguju onako kako su reagovali njihovi roditelji, čak i kada znaju da takvo ponašanje nije dobro.

Psihologinja dr. Emily Guarnotta upozorava da djeca mogu početi vjerovati da su teret ukoliko ih roditelji stalno krive za vlastiti stres ili frustracije. Ističe da djeci nisu potrebni savršeni roditelji, već roditelji svjesni svojih emocija i spremni da poprave odnos kada pogriješe.

Nisu, međutim, sve navike naslijeđene od roditelja loše. Postavljanje granica i očekivanje da dijete pospremi svoju sobu nisu problematični. S druge strane, izjave poput „Djeca se trebaju vidjeti, a ne čuti“ mogu obeshrabriti djecu da izražavaju mišljenje i osjećaje.

Prema riječima psihologa i drugih stručnih sagovornika Parents.coma, prvi korak je prepoznavanje vlastitih reakcija. Kada dijete naljuti roditelja, korisno je zastati prije nego što se nešto kaže, jer i nekoliko sekundi može pomoći da reakcija bude smirenija.

Važno je prihvatiti i da dijete nije kopija roditelja, već osoba s vlastitom ličnošću, osjećajima i potrebama koje treba poštovati. Ako roditelj izgubi živce, nije kasno za izvinjenje. Dr. Khan savjetuje da roditelji priznaju grešku i djetetu objasne šta se dogodilo, uz poruku da vikanje nije bilo u redu i da im je važno kako se dijete osjeća.

Stručnjaci naglašavaju da odgoj zasnovan na empatiji ne znači popuštanje djetetu. Moguće je istovremeno postavljati jasne granice i uvažavati dječja osjećanja. Ako roditelji primijete da stalno ponavljaju obrasce koji su ih povrijedili u djetinjstvu, razgovor s psihologom ili podrška drugih roditelja mogu pomoći da ih postepeno promijene.